Dečani dobili nazad 24 hektara
Emil Čonkić
Dečani dobili nazad 24 hektara

Emil Čonkić

Foto: Emil Čonkić

U metohijskom manastiru Visoki Dečani nalazi se jedina freska na svetu na kojoj Isus Svedržitelj ima u ruci mač umesto knjige. Desnica Božijeg Sina, koliko je poznato, nikada nije držala oružje, već je vazda na mir pozivala.

Osnovna namera dečanskog živopisa bila je da islikana svetlost pisma zrači mudrost božanskih poruka. Onda su, u nesrećnim događajima u Srbiji, zavladala čudna zbivanja i nebeski znak opomene ukazao se na zidu manastira posvećenog Hristu Pantokratoru.

Dve legende tumače čas u kojem se knjiga, simbol reči, pretvorila u mač, simbol sile. Kada je Stefan, sin kralja Milutina, uzbunio vlastelu i teško se zavadio sa ocem, došlo je do najsvirepije kazne u istoriji srpskih vladara. U vojevanju i osvajanju prestola Stefan je zaboravio da je svojim sinovima nadenuo imena Dušan i Dušica, po duši, da budu duševni i da se svake sile klone. A moćni kralj, otac mu Milutin, naredio je da ga uhvate i, u tajnosti, u Skoplju oslepe usijanim mačem.Tako je zgasnuo vid Stefana, potonjeg Dečanskog. A žarni mač osvetnik ukazao se u budućnosti umesto knjige u ruci Isusa Svedržitelja. I kao što je Stefan u mladosti ustao protiv oca, tako je kasnije njegov sin Dušan ustao protiv njega. I kao što je nekad pogružen pred ocem, stajao je Stefan nemoćan i pred sinom.

Freska iz Dečana

Printscreen

Foto: Printscreen

U Metohiji je sačuvana legenda da se u samrtnom času kralja Stefana nad vascelom zemljom Srbijom začuo jauk poruke iz koje se samo jedna reč otrgla i vinula prema njegovoj zadužbini. Kad je kao vatrena ptica sletela na krst manastira, među njegovim zidovima začuo se zveket oružja. Veruje se da se baš tada knjiga u ruci Hrista Svedržitelja u mač pretvorila. Tako se pre ishoda vremena presudni dan srpskim vladarima iskazao.

A jedno drugo pamćenje, koje takođe objašnjava nastanak mača iz knjige, vraća nas u tursko vreme, kad su osvajački silnici zastali pred Visokim Dečanima, da orobe ono što je bilo i carsko i gospodnje. Sveta knjiga pala je na pod i odmah se uznela na oltar, a sam Pantokrator uzvitlao je mač da odbrani svetinju. Svi su se Turci panično razbežali, a svetlost mača gonila ih je sve dok nisu popadali na zemlju i izdahnuli u mukama. Od tada traje verovanje na Kosmetu da mač u Hristovim rukama označava mesto na kojem će doći do odsudne bitke između hrišćanstva i onih koji ga napadaju. Tada će, među krvavim kosmetskim božurima izroniti nož potajac Miloša Obilića.

Po sudbinskom tumačenju događaja, smrt sultana Murata na polju Kosovu ne treba shvatiti kao izvršenje zakletve Miloša Obilića, date knezu Lazaru u predvečerje odsudne bitke, već kao podvig viteza koji je u poslednjem boju svog života tražio najveću zamenu za svoju glavu. Sve što je imao i odabrao taj vrli junak bilo je najlepše i najbolje u tadašnjoj srpskoj zemlji. Njegova žena Vukosava bila je najlepša od svih srpskih kćeri; jedino je on jahao vidovitog konja i niko osim njega nije imao nož potajac. O tome svedoči i ovo starostavno pričanje dečanskog proročanstva.

Stefan Dečanski

Printscreen

Stefan Dečanski, Foto: Printscreen

Kad je mladi vitez dočuo da u Šošanici pod planinom Stolovi neki Pero Brkušić ima čudesnog konja Ždralina, koji vidi po noći i naslućuje svaku opasnost, zaputio se iz prestonog Kruševca da izvidi ko kome može da odoli. Na brdu Stubić Ždralin se ustublio; jedva ga je iz mesta pomakao. Odmah je u potoku Turija turio u ruke domaćina silno blago, ali ovaj je odbio zlato i poklonio mu Ždralina, govoreći: „Vidovitom junaku samo vidovit konj nedostaje!“

U povratku, Miloš naiđe na kovača koji je iskovao i oštrio mačeve, pa ga upita ima li nešto što niko nema. – Samo ono što se ne vidi – odgovorio je starac i za slavu junačkog imena darovao mu nož potajac, koji se čuva u nedrima, pored srca.

Tako opremljen, Miloš Obilić otišao je u boj odmah posle pričešća u Samodreži crkvi. Vidoviti Ždralin proveo ga je kroz tursku vojsku i odveo do Muratovog čadora, a nož potajac iznedrile su njegove grudi i unele u desnicu kojom je podvig učinio. Tako je svoju vitešku glavu žrtvovao za carsku i razglasio po svetu pobedu srpske vojske.

U Kosovskom boju nestala je glava kneza Lazara, ali se zauvek izgubio i Obilićev potajac. Njegovo ponovno pojavljivanje iz zemlje, veruje se, oglasiće i pojavljivanje iz stene britke sablje Kraljević Marka. Kad se dve vere sukobe na Kosovu, kazuje dalje dečansko proročanstvo, Isusovom maču i Obilićevom potajcu pridružiće se i Markova sablja, jer odbrana treba u svetom trojstvu da se objedini.

Pročitajte i:

U ovom starodrevnom zapisu, koji čuvaju tri bezimena čoveka, pominje se Bela stena nadomak Kosmeta u kojoj počiva usečena sablja srpskog junaka čiji se život kroz vekove proneo. U danu pričešća Lazareve vojske u crkvi Samodreži Marko je okasnio, jer mu se nije ni dalo da stigne na bojno polje. Pred sunčev zalazak, kad mu je Šarac u zemlju upao, usamljeni jahač predosetio je poraz Srba i zabio svoju belu sablju u Belu stenu. Od tog doba ona čeka junaka čijoj će se mišici uzdići ka nebu, kao Isusov mač u zadužbini Stefana Dečanskog.

Dogodiće se to posle tuđeg rata na tuđoj zemlji. Od tih zbivanja uskomešaće se i Kosovo i sav njegov porod povijaće se kao kolevka sa detetom, ali niko neće smeti prvi da zapuca iz straha da ono dete ne ispadne u bezdan. I kad opet prođe vreme naići će odnekud tuđi sinovi, noseći poruku svojih gospodara o onome što mora da se dogodi. Nastaće sveopšti pogub i tog proleća procvetaće krvavi božuri i tamo gde nikada nisu nicali.

Tada će ona tri bezimena čoveka stići u hodočašću do Dečaskog manastira i stati sa desne strane Isusova mača. Čekaće da im se pridruže donosioci Obilićevog potajca i Markove sablje. Oni će govoriti: „Ko se oružja lati, kako će izaći pred Gospoda?!“ I nikoga neće biti da oružju pristupi. Opet će reč biti prva i mač će se u knjigu preobraziti.