Račak 1999.
Youtube printscreen
Račak 1999.

Youtube printscreen

Račak 1999., Foto: Youtube printscreen

Iako ekspertiza finskih patologa koje je angažovala Evropska unija nije dokazala da je reč o masakru nad civilima, taj događaj je presudno uticao na donošenje odluke o bombardovanju Jugoslavije od strane NATO 1999. godine.

Tadašnji američki predsednik Bil Klinton je izjavio: "Treba da zapamtimo ono što se dogodilo u Račku... nevini ljudi, žene i deca su odvedeni iz svojih domova u jednu jarugu, prisiljeni da kleknu u prašinu i pokošeni paljbom."

Pročitajte još:

Ključnu ulogu odigrao je šef Verifikacione misije OEBS-a Vijlijem Voker, koji je na licu mesta, pre ikakve istrage, izjavio da su u Račku vladine snage počinile masakr nad nedužnim civilima.

Zapadni zvaničnici i štampa prihvatili su Vokerovu verziju kao jedinu i zvaničnu.

Uporna objašnjenja Srbije da su u Račku, u borbi ubijeni naoružani teroristi, koji su noću preobučeni u civilnu odeću, gotovo niko nije želeo da čuje.

Ipak, ostale su i sumnje i činjenice i probuđena savest pojedinih aktera, koje polako otkrivaju istinu o Račku.

Akciju su na poziv policije pratili i posmatrači OEBS-a, ali i novinari iz nekoliko stranih televizijskih i novinskih kuća, koji su mogli na licu mesta da snime opkoljavanje i zauzimanje jednog od važnih uporišta OVK.

"Kada je policija prišla Račku, teroristička grupa koja se nalazila u selu, iz rovova, bunkera i drugih utvrđenja otvorila je vatru iz automatskog oružja, ručnih bacača i minobacača, ali je policija uspela da ih razbije", navodi se u saopštenju MUP-a objavljenom posle sukoba u tom selu.

Pri tom je ranjen policajac Goran Vučićević, a u sukobima je "poginulo više desetina terorista, među kojima je većina bila u uniformamama sa oznakama terorističke grupe koja sebe naziva OVK".

U sukobu je oštećeno više službenih vozila MUP-a Srbije, a policija je zaplenila jedan mitraljez 12,7 milimetara, dva puškomitraljeza, 36 automatskih pušaka, dve snajperske puške, veću količinu municije, saopštila je srpska policija.

Policija se zatim povukla, posmatrači ušli u selo, a tokom noći u Račak su se vratili pripadnici OVK.

Već sledećeg jutra, u selo je stigao Vilijam Voker, i pred brojnim kamerama telefonirao Vesliju Klarku komandantu NATO-a za Evropu i saopštava mu: "Ovo je masakr, stojim ovde i vidim tela".

- Video sam sve primese masakra... mnogo tela, mnogo muškaraca ubijenih vatrom iz različitih pravaca, ali većinom izbliza. To je jeziv, užasan prizor - rekao je Voker novinarima u Račku, navodeći da su mu meštani rekli da su ubistva počinili srpski policajci.

- Kao laiku, to mi izgleda kao masakr, izgleda kao da su ljudi koji apsolutno ne poštuju ljudski život pobili ove ljude, koji mi deluju kao zemljoradnici, kao radnici, kao seljani koji zasigurno nisu zaslužilu da umru na ovaj način - rekao je Voker.

Ubrzo potom, počelo je bombardovanje SRJ.

Zapravo, ovakvo tumačenje poslužilo je kao argument usmeren protiv SRJ, i kao legalno pokriće za početak rata, odnosno, NATO intervenciju protiv naše zemlje.

U bombardovanju, koje je počelo 24. marta i trajalo 78 dana, teško su oštećeni infrastruktura, privredni objekti, škole, zdravstvene ustanove, medijske kuće, spomenici kulture.

Tačan broj poginulih nikada nije objavljen, a procene se kreću između dve i po i tri hiljade ljudi.

Bombardovanje je zavšreno 10. juna, usvajanjem Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih Nacija i potpisavanjem Kumanovskog sporazuma, kojim je vlast na Kosmetu preuzela međunarodna vojna uprava.

Sudija Danica Marinković, jedina žena koja zna istinu o Račku, zbog kog je SRJ bombardovana 1999. godine bila je na uviđaju masakra.

- Da su me pripadnici KFOR-a i albanski teroristi tog jutra zatekli u kancelariji, danas ne bih bila živa. Odrali bi mi kožu - rekla je ona ranije za medije.

Žena koja je svedočila u Hagu i podigla poternicu za Haradinajem i Tačijem.

Ramuš Haradinaj

Alo!/Ognjen Radošević

Ramuš Haradinaj, Foto: Alo!/Ognjen Radošević

- Kada smo uradili uviđaj u Račku, bilo je jasno da je došlo do oružanog sukoba, da se radi o albanskim teroristima i da nema ni govora o mučenju. Voker je, ipak, rekao drugačije i Srbija je bombardovana - kaže Danica Marinković, nekadašnji šef istražne ekipe Okružnog suda u Prištini.

- Ništa se nije desilo tako kako je Voker rekao. Sve je to bio njegov unapred smišljen plan, uz podršku zapadnih sila. Ideja je bila da se Račak predstavi kao masakr nad nedužnim civilima i da to posluži kao inicijalna kapsula za bombardovanje – objašnjava Danica Marinković, tadašnji šef istražne ekipe Okružnog suda u Prištini i prva koja je stigla u Račak kako bi obavila uviđaj.

Danica je tek trećeg dana uspela da uđe u selo.

– U Račku smo prvo zatekli veliku količinu naoružanja, ručne bombe, sanduke sa municijom, vojne uniforme, pune torbe sa oružjem. Sve smo to skicirali, snimili i popisali, a potom utovarili u kamion. Odmah mi je bilo jasno da je Račak uporište OVK, a ne selo u kom su bili nedužni civili, kako su zapadne sile kasnije predstavile.

Na uviđaj su krenule i ekipe Asošiejted presa i Rojtersa, snimili su sve ono što je Danica videla, i zapisala u izveštaju. Ti snimci, međutim, nikada nigde nisu emitovani.

– Kada sam kasnije pozvana da svedočim o Račku, ja sam navela imena svih novinara i snimatelja koji su išli sa mnom, tražila da i njih pozovu na svedočenje, ali to se nikada nije dogodilo. Snimci su jednostavno nestali – kaže Danica.

Kada je videla tela, odmah joj je bilo jasno da se radilo o oružanom obračunu i da nema ni govora o mučenju.

- Bilo je jasno da se radi o albanskim teroristima jer su na sebi imali vojničke oznake, čizme, vojničke kaiševe, pantalone i jakne. Kasnijim pretresom ostatka sela, naišli smo na štab OVK, kasarnu u kojoj je bilo bombi, ručnih bacača, municije. Našli smo čak i svesku sa rasporedom o dežurstvima straže – priseća se Danica svakog detalja koji je videla.

Hašim Tači

B.A.

Hašim Tači, Foto: B.A.

Srpski tim je započeo obdukciju posmrtnih ostataka 19. januara 1999. godine. U obdukciji su učestvovali sudskomedicinski veštaci iz Beograda, Novog Sada, Niša i Prištine, uz prisustvo dvojice beloruskih stručnjaka i dva predstavnika misije OEBS. Finski tim medicinskih veštaka priključio se obdukciji 22. januara.

- Zaključak je bio da su svi nastradali bili žrtve vatrenog oružja i da nad njima nije bilo nikakvog dejstva i tragova mučenja. Prosek životne dobi ubijenih je bio oko 45 godina. Nije bilo pogubljenja, sakaćenja tela, bilo kakvog mučenja, ni pucnjave iz neposredne blizine – seća se Danica.

Iako se i finski tim složio sa rezultatima obdukcije, njihov vođa, Helena Renta, odbila je tada da ga potpiše i rekla da će to uraditi kada se ponovo vrati u Prištinu.

– Dva meseca kasnije, 17. marta 1999. godine Renta je u Prištini održala konferenciju za medije. Ubistva etničkih Albanaca nazvala je “zločinom protiv čovečnosti”. Negirala je srpske izveštaje da se radilo o borcima, i tvrdila je da su svi bili u civilnim odelima. “Verovatno” i “najverovatnije” bile su česte reči tokom njenog izlaganja – kaže sudija Marinković.

Na osnovu tog izlaganja, osam dana kasnije, počelo je NATO bombardovanje SRJ.

Tek 2008. godine Helena Renta, u autobiografskoj knjizi navela je da je izveštaj o tom događaju pisala pod pritiskom tadašnjeg šefa misije OEBS-a na Kosovu Vilijama Vokera i Ministarstva spoljnih poslova Finske. Priznala je da je Voker u zimu 1999. godine tražio od nje da ceo slučaj predstavi kao srpski zločin.

Vilijam Voker je negirao ove izjave Helene Rente. Što je još žalosnije, Vokeru je u Prištini podignut spomenik.

Sudija Marinković je u međuvremenu proterana iz Prištine.

– Desilo se to nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma. Dobila sam informaciju da treba da idem iz Prištine jer će mene prvu hapsiti. Otišla sam, ali sam prvo fotokopirala svu dokumentaciju koju sam imala. O Račku i ostalim dešavanjima na Kosovu i Metohiji, čiji sam svedok bila. Dva dana nakon mog odlaska iz Prištine, pripadnici KFOR-a, praćeni albanskim teroristima, upali su mi u kancelariju i bili prilično kivni što me nisu zatekli. Rekli su tada da će me živu odrati kad me budu našli – izgovara potresno Danica, kao da ponovo preživljava taj horor.

Srbija je na zadovoljenje pravde čekala do 2005. godine. Tada je sudija Marinković dobila poziv iz Haga kako bi svedočila o slučaju Račak.