Montevideo 1930, Montevideo
Twitter
Montevideo 1930, Montevideo

Twitter

Montevideo 1930, Montevideo, Foto: Twitter

Ovih dana se širom planete obeležava 90 godina od Svetskog prvenstva u Urugvaju, prvog u istoriji, koje je održano od 13. do 30. jula 1930. godine. Serijalom tekstova i portal Alo.rs odaje počast herojima koji su proneli slavu tadašnje Kraljevine Jugoslavije u Montevideu. Reprezentacija je pod vođstvom selektora Boška Simonovića stigla do polufinala Mondijala, iako je put dalekog Urugvaja krenula bez hrvatskih fudbalera koji su bojkotovali državni tim. Prvi podatak o Bošku koji sigurno niste znali je da se on uopšte nije prezivao Simonović, već Simunović, kako je i bio upisan u knjigu krštenih.

I bez Hrvata Simonović je napravio ekipu za respekt, tim koji je savladao veliki Brazil i Boliviju pre polufinalnog poraza od domaćina i kasnijeg šampiona Urugvaja. Simonović (Šid, 12. februar 1898 — Beograd, 5. avgust 1965) nije baš verodostojno predstavljen u serijalu Montevideo, pošto u stvarnosti ne da nije bio "Boža dunster", nego baš naprotiv. Tvorac fantastičnog uspeha je prikazan kao luckast lik koji baš i nema mnogo veze sa fudbalom, ali je istina potpuno drugačija, a mora se dodati i da Boško da nije bio golubar.

Simonović je dugo bio u fudbalu pre nego što je postao selektor. Čak četiri puta je sedeo na klupi državnog tima: 1930 – 1932, 1933 – 1934, 1935. i 1939. Bio je igrač BSK-a, zatim i funkcioner istog kluba, kasnije i Vojvodine iz Novog Sada, član tadašnjeg nogometnog saveza, fudbalski sudija, kao i dugogodišnji selektor reprezentacije. Po zanimanju je bio arhitekta ali se nikad nije bavio tim poslom već je čitav život posvetio fudbalu. Bio je golman, čuvao je mrežu Srpskog mača a kasnije i BSK-a. 

Novinar i protivnik profesionalizma

Zanimljivo je da se Simonović bavio i novinarstvom. Radio je kao urednik lista "Sportist", a bio je i osnivač "Sportskog dnevnika", prvog dnevnog sportskog lista u Jugoslaviji. Njegove ideje, bilo oko sistema odigravanja prvenstva nacionalne lige ili drugih pitanja vezanih za fudbal u zemlji ili radu JNS-a su uvek izazivale kontroverze. Bio je veliki protivnik profesionalizma u fudbalu, o čemu je i govorio u jednom intervjuu Pravdi 1935. godine.

-...Da budemo jasniji: šta gubi, recimo Arsenijević koji je državni činovnik kad u nedelju u Beogradu igra utakmicu? On je državni činovnik koji nedeljom ne radi! Šta gubi jedan Lojančić koji je, inače, student? Treba li mu, valjda, nadoknaditi novčano što nije otišao na predavanje? To su apsurdi... - govorio je legendarni Simonović.

Tokom igračke karijere postao je i sudija. Postao je prvi srpski arbitar koji je vodio jednu međunarodnu utakmicu, čime se zauvek upisao u istorijske knjige. Bilo je to 1923. godine kad je u Bukureštu sudio utakmicu između Bukurešta i BSK-a. Prestao je da sudi zbog preloma noge koji je doživeo na sankanju, posle toga se u potpunosti posvetio trenerskom pozivu, ali je obavljao i druge funkcije vezane za klubove.

U BSK-u je bio na raznim funkcijama od 1919, a potom je 21. marta 1930. na prvoj sednici novoizabranog upravnog odbora Jugoslovenskog nogometnog saveza izabran za saveznog kapitena. Izabrao je tim koji je učestvovao na Svetskom prvenstvu 1930. u Montevideu i stigao do polufinala, što je bilo najveće iznenađenje šampionata, pogotovo jer je ekipa bila sastavljena isključivo od srpskih fudbalera, zbog bojkota Hrvata. Prvi put je reprezentaciju predvodio sa klupe 13. aprila 1930. u utakmici Balkanskog kupa protiv Bugarske (6-1) u Beogradu. Poslednji put u prvom mandatu sedeo je na klupi reprezentacije 3. jula 1932. takođe u utakmici Balkanskog kupa protiv Rumunije (3-1) u Beogradu. Kasnije se tri puta, ali na kraći period, vraćao na klupu. Ukupno je bio selektor reprezentacije na 30 utakmica.

PROČITAJTE JOŠ: