Saša Ćurčić
Marko Metlaš
Saša Ćurčić

Marko Metlaš

Saša Ćurčić, Foto: Marko Metlaš

Malo ko se danas seća kako je Saša Ćurčić igrao fudbal. Svi ga većinom pamte po svom ponašanju van terena,  koje ćemo se i mi dotaći u ovom tekstu, ali često se zaboravlja da je to bio istinski čarobnjak u kopačkama kakvih je malo bilo na ovim prostorima. O bibliografskim detaljima nećemo, lako ih možete i sami pronaći. Priča koju ću vam sada ispričati priča je o jednom vremenu, jednoj strasti za fudbalom i jednom golu koji će obeležiti jednu karijeru i jedno detinjstvo.

Te 1995. godina. bilo je ne baš sjajno vreme za našu državu. Slabo koja televizija imala je novac da otkupi prava za neku fudbalsku ligu. U svom tom ludilu i haosu, pojedini TV kanali odlučuje se na jedan hrabar potez, da i pored sankcija ukradu signal mnogih inostranih televizija i prenose najjače fudbalske lige na svetu.

Svi smo mogli čuti španske i engleske komentatore preko kojih pričaju naše komentatorske legende, pa bi se čak i neka reklama inostranih kanala mogla provući ali nam to tada nije smetalo. Ipak, iako se kralo, nije se kralo mnogo. Danas sa svim sportskim kanalima koje imamo u ponudi, teško je mlađoj generaciji objasniti, da smo nekada davno imali možda tri utakmice nedeljno u direktnom prenosu. Recimo da je neka utakmica španske lige bila subotom uveče, nedelja u 15 časova je bila rezervisana za tada neprikosnoveni Kalčo, a tek novonastala Premijer liga je za mnoge bila tek treće po snazi liga i shodno tome je dobijala i toliko mesta u našim medijima. 

Sve se to menja, već pomenute 1995. godine, kada Savo Milošević prelazi u Aston Vilu. Cela Srbija odjednom počinje da navija za klub iz Birmingema. Na golu je Mark Bosnić pa čak i ta mala činjenica (iako pomenuti ekcentrični golman nema puno veze sa Srbijom) pojačava želju naših ljubitelja fudbala za engleskim šampijonatom.Ipak, primat drže Aston Vila a posle nje dolaze najveći Engleski klubovi među kojima sigurno nije Bolton, klub u kome je Đani eksplodirao i pokazao klasu. 

Ja se lično ne sećam niti jedne utakmice Boltona na televiziji u to vreme, ali se tačno sećam trenutka, kada mi je kao ljubitelju Đanijeve igre saopšteno da je naš igrač postigao najlepši gol ikada u Premijer ligi i da je isti proglašen za gol kola (posle i godine) u Engleskoj.

Od tog trenutka počinje moja potraga za tim golom. Pošto nisam kupovao novine zbog mojih godina, nisam imao ni proverenu informaciju da je gol zapravo postignut. Kako to biva u to vreme, bez interneta i svega ostalog, vest se proširila munjevito celim krajem i gradom i svi u razredu smo samo pričali o tom Đanijevom golu iako ga niko nije video. Da li je to bio gol iz daljine? Da li su bile makazice? Niko nije znao.

Vreme je prolazilo, a naša želja za ''parenjem očiju'' tim zgoditkom nije opadala. Kao grom iz vedra neba posle par meseci, stigla je informacija da je gol postignut, da je Đani prešao pola tima u solo prodoru, da je gol proglašen za najlepši gol Engleske lige (nisam siguran da li je ovo činjenica) i da gol postoji na kaseti u jednom video klubu u gradu. 

To je bio znak, da krenemo u potragu. Obišli smo jedno desetak video klubova, tada popularnih u Srbiji. Mnogi radnici u njima su mislili da ih zezamo, neki nam čak nisu ni dopuštali da uđemo u iste zbog naših godina i glomaznih rančeva na leđima. A mi smo bili deca, koja uživaju u celodnevnoj vožnji autobusom, druženju i potrazi sa skrivenim blagom! Potraga je trajala od 15 časova, kada smo otišli iz škole pa do osam uveče. Mnoge majke i očevi su jako izribali svoju decu zbog tolikog odsustva, neki su dobili čak i po koje batine, jer naravno bez mobilnih telefona niko se nikome nije mogao javiti.

Ipak, kasete iako je možda i bilo, mi je nismo pronašli. Možda je to samo bila još jedna urbana legenda, kojih je ti godina bilo na pretek u Srbiji. Album za Kalčo sličice, gol Đanija na kaseti, Elberov dres kod Miše Tumbasa... Sećam se da sam gol prvi put video tek možda 7-8 godina.

Sedeo sam kod komšije kod koga sam išao, samo zato što prvi ima kompjuter u kraju i igrao neku od najprostijih igrica koje su se tada igrale. Pošto je situacija bila takva kakva jeste, naravno da nas je bilo desetak kod pomenutog drugara i da je vreme provedeno pred monitorom bilo zlata vredno. Ne znam ni dan danas koji je kanal bio upaljen, ni kako sam u toj galami ja uspeo da čujem, dok sam piljio u monitor glas spikera sa TV-a: 

- A svi se dobro sećamo gola koji je postigao Ćurčić 22. novembra protiv Čelsija, podsetimo ga se ipak još jednom!

Kao oparen sam skočio sa stolice, izgubio svoj red za kompjuter i prvi put video taj gol. Svi moji drugari su zaboravili na isti, a ja sam pokušao da zapamtim svaki ''frejm'' ovog malog remek dela. Nije mi bio ni kopmjuter važan, niti ocene - video sam konačno gol Đanija Ćučića Čelziju!

Jedini osećaj sličan ovom, a da je se tiče Đanija, sam osetio kada sam video da je Saša ušao u kuću Velikog brata. I toga se sećam veoma dobro. Niko nije znao ko je Đani. Apsolutno ga se malo ko sećao, a ja nisam veorovao koliko je kose izgubio i čak u prvi mah ga nisam ni prepoznao. Od atlete sa kosom do istetoviranog debeljuce u floroscentnoj majici.

Posle svi znate šta se sve dešavalo, danas nema deteta koje ne zna ko je Saša Ćurčić, ali nema ni babe. Ipak, kad god čujem njegovo ime ja se setim jedne školske godine, jednog vremena i jednog gola koji je postigao. 

Živ nam bio sto godina Đani!

PROČITAJTE JOŠ: