Maraton
Tanjug Jason Decrow
Maraton, Foto: Tanjug Jason Decrow

Koliko je maraton plemenit sport i koliko istorije ga okružuje, najbolje govori priča o prvom maratoncu Filipidesu, ali nju ćemo da ostavimo za neki drugi put.

Trka maratonaca je uglavnom predstavljala vrhunac atletskih takmičenja na Olimpijskim igrama, tako je bilo i 1904. godine u Sent Luisu. On je prvobitno trebalo da bude održan u Čikagu, ali zbog stogodišnjice države Luzijane "otkupljena" su prava za Olimpijske igre.

Ovaj maraton održan je 30. avgusta 1904. godine na stazi dugoj 42,195 kilometara. Start i cilj su bili na stadionu univerziteta Vašington Fransis Fild, a veoma skandalozna odluka organizatora je bila da trka počne 15:00 sati, umesto u ranim jutarnjim satima, kad je temperatura bila 28 stepeni.

Koliko je ovo bilo loše organizovana trka govori podatak da su takmičari jedva dobijali vodu, zapravo postojao je samo jedan izvor vode, a kad na to dodate teške uslove trke kao što su vrućina, zemljani put, vozila koja su dizala prašinu, postaje jasnije u kom pravcu se odvijala ova trka.

"Prvi koji je prošao kroz cilj" je bio Amerikanac Frederik Lorz, koji je zapravo odustao na 14 km trke, potom je stopirao i odvezao se kolima do stadiona, pritom je mahao gledaocima ali i ostalim trkačima tokom vožnje. Kola su se pokvarila na 30 km trke, pa je Lorz ponovo ušao u trku i stigao do "finiša". Proglašen kao pobednik, slikao se sa Alis, ćerkom američkog predsednika Teodora Ruzvelta. Baš kad se Ruzvelt spremao da uruči zlatnu medalju saznalo se o njegovom varanju, posle čega je dobio zabranu da učestvuje na takmičenjima, koja je trajala godinu dana. 1905. godine je trijumfovao na Bostonskom maratonu.

Idemo opet, "prvi koji je prošao kroz cilj" bio je Amerikanac britanskog porekla, Tomas Hiks, a njegova priča će vas tek oduvati sa stolice. Kad je saznao da je Lorz diskvalifikovan, nastavio je da daje sve od sebe. Tomas Hiks je pretrčao oko 16 kilometara posle kojih je počeo da pokazuje znake iscrpljenosti, do tog trenutka je vodio. Na scenu je stupio njegov trener, Hiks je molio za vodu ali njegov trener je odbijao da mu da. Ono što je dobio na 11 kilometara pre cilja, je strihnin sulfat - odnosno, otrov za pacove. U velikim dozama on može da ubije ali su ga u malim dozama ljudi koristili kao stimulans za nervni sistem, jer u to vreme nije postojalo nijedno pravilo protiv dopinga.

On je nastavio sa trkom, ali ga je trener morao dozirati, taj otrov je mešao sa brendijem. Pogled mu je bio umrtvljen, jedva je podizao noge i počeo je da halucinira da mora da trči još 32 kilometra. Na poslednjem kilometru tražio je nešto da pojede, da bi potom i prilegao. Dobio je još rakije i dva belanceta! Pri kraju trke su se nalazila dva brdašca koje je on kasnije opisao kao "brda koja razbiju čoveka na deliće". Pri ulazu na stadion više nije mogao da se kreće napred, halucionirao je i jedva je pomerao noge. Tada su ga njegovi treneri odvukli na finiš liniju, noseći ga, dok je on radio pokrete stopalima kao da još uvek trči.

Četvorica lekara su ga oporavljala više od sat vremena, Hiks je tokom trke izgubio više od 3,5 kilograma. Strihnin sulfat je danas zabranjen za atletičare. On je jedan od mnogih takmičara koji su zamalo umrli na ovoj trci, među njima je i Vilijam Garsija koji je odustao na 30.km jer je kašljao krv na sred ulice. Da ga nije našao slučajni prolaznik, on ne bi preživeo tu trku. Tomas Hiks je živeo do 1952. godine, kad je kao Kanađin preminuo u svojoj 76. godini. Slika ispod je kada su ga lekari odvezli u bolnicu pošto je bio preslab da preuzme nagradu.

Ako vam do sada ova trka nije bila bizarna, ovaj takmičar će vam promeniti mišljenje. Nekima će verovatno postati i idol posle ovog teksta.

Kubanski poštar, Feliks de la Karidad Karbahal i Soto, mi ćemo ga zvati Feliks Karabahal, je rođen u San Antoniju de los Banosu, gradu udaljenom 26 kilometara od Havane. On se nikad nije bavio trčanjem profesionalno i kubanski olimpijski savez ga nije pozvao da učestvuje na maratonu. On nije imao novca da učestvuje na turniru, ali ga to nije zaustavilo da ga nabavi. Nakon što je uspeo da zaradi novac od silnih egzibicija u Kubi, dospeo je do Nju Orleansa gde je sav taj novac izgubio u kockarnici. Pošto je morao da dođe do Sent Luisa, neki deo puta je prešao stopiranjem, ukrcavanjem u voz bez karte i trčanjem! Bio je totalno švorc, njegova odeća je bila neprikladna za maraton, isekao je pantalone da bi mu izgledale kao šorc, ako se vratite na početak vesti, možete tačno da uočite razliku između njega i ostalih maratonaca. Kako nije imao para da kupi sebi nešto da jede, na ruti trke se nalazio i vrt prepun krošnji jabaka. Pojeo je nekoliko jabuka koje su bile trule, veliki grčevi u stomaku su ga naterali da padne na zemlju i da odspava malo. Kad se probudio, nastavio je da trči i završio je na izvanrednom četvrtom mestu!

Inače ova trka će ostati upamćena i po tome da su na njoj učestvovali po prvi put i ljudi crne boje kože! Len Taunjane i Jan Mašiani bili su pripadnici plemena Tsvana iz Afrike. Njih dvojica su imali drugačiji razlog za učestvovanje na ovoj trci, oni su zapravo bili studenti koji su dovedeni da služe kao ekspozicija na izložbi Burskog rata. Len Taunjane je kao deveti prošao kroz cilj, dok je Jan Mašiani završio kao 12, što je bilo pravo razočarenje pošto su mnogi posmatrači smatrali da bi Len Taunjane bolje prošao da nije morao da beži od agresivnih kerova.

Ovaj maraton je završen sa najgorim odnosom takmičara koji su završili trku 14/32 i vremenski period trke je najduži, čak 3:28:45.

Svi takmičari maratona 1904. Sent Luis, Foto: printscreen

Sad se vraćamo početku teksta, gde smo spominjali nehumane uslove za takmičare. Samo jedan izvor vode je obezbeđen atletičarima, a glavni organizator letnjih Olimpijskih igara 1904. godine, Džejms Edvard Saliven, se odlučio za takav potez zato što je vršio istraživanje. On je namerno ukinuo vodu, da bi izneo radikalnu ideju da testira granice dehidracije takmičara, iako ona može biti fatalna. Kasnije je postao predsednik Amaterskog udrženja Atletičara i ušao je u "Kuću slavnih za američke atletičare". 

Letnje Olimpijske igre iz 1904. godine sigurno će ostati zapamćene kao jedne od najbizarnijih zahvaljujući okolnostima u kojima su se odvijale.