Srpsko narodnopozorište u Novom Sadu
Dejan Briza
Srpsko narodnopozorište u Novom Sadu

Dejan Briza

Srpsko narodnopozorište u Novom Sadu, Foto: Dejan Briza

 

U Vojvodini je do tada već postojala duga pozorišna tradicija, od đačkih predstava, pa do privatnih profesionalnih pozorišnih trupa. Pozorište je osnovano u vreme buđenja nacionalne svesti. U to doba, u Novom Sadu većina žitelja bila je srpske narodnosti, veliki broj bio je visokoobrazovan, tri četvrtine imanja i trgovina bilo je u rukama Srba, tako da nije slučajno što je u Novom Sadu osnovano Srpsko narodno pozorište, i to na sednici Srpske čitaonice, kojoj su prisustvovali Svetozar Miletić, Stefan Branovački, Jovan Đorđević i Jovan Jovanović Zmaj.

Zamišljeno je kao nacionalna ustanova sa zadatkom da putem dramske književnosti i glumačke umetnosti prenosi srpsku reč i istoriju, da budi nacionalnu svest i podiže kulturni nivo Srba i time pruži otpor bečkoj i peštanskoj vlasti. Međutim, car Franc Jozef je dozvolu za rad SNP-a potpisao tek 18. jula 1865. Prvi upravnik bio je Jovan Đorđević, koji je na toj funkciji ostao do 1867, kada se odazvao pozivu kneza Mihaila i sa polovinom glumaca otišao u Beograd i osnovao Narodno pozorište.

Na Đorđevićevo mesto došao je Antonije Hadžić. Pozorište je davalo predstave po svim mestima u Vojvodini, a u Novom Sadu predstave su igrane u dvorani na spratu kafane „Kod sunca”, u sali kafane „Kod kraljice Jelisavete” (današnji hotel „Vojvodina”), leti u areni „Kod Zelenog venca” (na mestu današnjeg „Apolo centra“), a od 1892. godine u Dunđerskovom pozorištu (nalazilo se u dvorištu današnjeg hotela „Vojvodina”), zgradi koju je veleposednik Lazar Dunđerski ustupio Srpskom narodnom pozorištu.

Srpsko narodnopozorište u Novom Sadu

Dejan Briza

Srpsko narodnopozorište u Novom Sadu, Foto: Dejan Briza

Na skupštini Društva za SNP, 1919. godine, većina članova se izjasnila za podržavljenje Pozorišta. Ono postaje državno 22. decembra 1919, i to pod imenom Novosadsko srpsko narodno pozorište i radi do 31. decembra 1921. godine, kada se, u duhu tadašnjeg jugoslovenstva, iz svih državnih ustanova brišu nacionalne odrednice, pa samim tim i Srpsko narodno pozorište postaje Narodno pozorište. Posle požara u kojem je izgorela zgrada Dunđerskovog pozorište, 1928. godine, Narodno pozorište ostaje bez zgrade. Ubrzo je i država smanjila subvenciju i marta 1928. spojila Narodno pozorište u Novom Sadu sa Narodnim kazalištem u Osijeku u jedan teatar pod imenom Novosadsko-osječko pozorište sa sedištem u Osijeku i kao takvo radilo je do 1934.

Posle Drugog svetskog rata, SNP dobija status državne ustanove i do decembra 1951. radi pod imenom Vojvođansko narodno pozorište. Prvobitno su predstave igrane u zgradi Mađarske rimokatoličke čitaonice u porti katoličke crkve, a u leto 1945. otvorena je letnja pozornica u samoj porti. Zgrada Doma kulture (bivši Sokolski dom, danas Pozorište mladih) Pozorištu je ustupljena 1947. godine. Tu zgradu SNP koristi sve do useljenja u svoju zgradu 28. marta 1981. godine. Pored scene u Domu kulture, SNP je 2. oktobra 1959. otvorio Malu salu u Ulici Jovana Subotića 5, koja od januara 1961. nosi ime Veseli teatar „Ben Akiba“ (danas Novosadsko pozorište).

Srpsko narodno pozorište je 2006. godine postalo član Evropske teatarske konvencije i član Asocijacije „Kvartet“, u kojoj su i teatri iz Mađarske, Republike Češke i Francuske, a 2011. godine bilo je domaćin Generalne skupštine Evropske teatarske konvencije, jedne od dve najuglednije evropske pozorišne organizacije.

Iste, 2011. godine, zgrada Srpskog narodnog pozorišta je sredstvima Fonda za razvoj Vojvodine temeljno renovirana.