Dr Orhan Dragaš
Privatna arhiva
Dr Orhan Dragaš

Privatna arhiva

, Foto: Privatna arhiva

Pošto već dve nedelje “Danas” ne objavljuje tekst koji im je poslao, autor tog remek-dela reši da potraži objašnjenje od glavnog urednika Zorana Panovića, mada je sve odgovore već unapred znao: “Znam da ti nije lako, ali samo mi reci da su te iz Kabineta (tadašnjeg predsednika Tadića) zvali da ne objavljuješ moj tekst, zar ne?” Da bi prekinuo agoniju, a da pritom svom nesuđenom kolumnisti ne uništi iluziju o njegovoj istorijskoj veličini, urednik Panović mu je odgovorio – “Pa, znaš”. To je bila jedina lekovita terapija za ovog paranoičnog skribomana, u vreme kada su ozbiljni novinski urednici još uvek bili prepreka da se ne može baš sve što bilo kome padne na pamet, nađe na novinskim stranicama.

-Prisećamo se ove vesele epizode (uz Panovićev pristanak), kao tek jedne od mnogih sa kojima su se suočavali novinski urednici. Verovatno nema onih koji makar jednom nisu imali u rukama “epohalni”, “istorijski”, “jednom-i-nikad-više” komentar, posle kojeg “ništa više neće biti isto”. I da su morali da biraju reči kojim će autorima ovih neprolaznih vrednosti objasniti da ipak ne mogu da ga objave, a da u isto vreme ne navuku na sebe bes da su se prodali ili da su pod kontrolom “Kabineta”. To je, naravno, nemoguće izvesti, jer kako ubediti bilo koga ko se latio kompjutera da “stavi na papir” konačnu istinu i da jednom za svagda kaže Njemu sve u lice, da je to pisanije najobičnija glupost? Zbog uredničke lenjosti da rade svoj posao i da ne puštaju svakojako smeće u novine i na portale, danas imamo opštu poplavu autorskih stavova, otvorenih pisama i sličnih poruka “njemu”. Uz očekivanje autora, razume se, da će baš njegov tekst pokrenuti lavinu, da će baš njegov komentar On pročitati i shvatiti gde greši (ali biće kasno) i da će se političko vreme meriti na period pre i posle njegove kolumne… I tako već godinama.

-Kako ih razuveriti, kada je reč o istim ljudima koji su pre pet godina poverovali i politički eksploatisali priču da je Vučić, zajedno sa svojim bratom i šefovima lista Informer učestvovao u otmici tadašnjeg direktora “Kurira” Aleksandra Kornica i da su ga svi zajedno, dajući mu 120 (ili 300) evra u nekom podrumu u Zemunu, ubeđivali da lažno optuži vlasnika novina čiji je bio direktor!? Nije postojao opozicioni političar, aktivista i njima naklonjen novinar, koji u tom momentu nije pokušao da iskoristi protiv Vučića ovu super-fantastičnu priču, dostojnu asova tog žanra iz “Zone sumraka”. Kakav očaj može da vas natera da ovakve bisere uzmete zdravo za gotovo i da ih koristite u političkoj borbi? A da se u isto vreme predstavljate kao ozbiljna i odgovorna alternativa, sve noseći skupa odela, kravate i cipele, umesto crvene klovnovske noseve? Da ne govorimo o konfuziji sa merama protiv širenja virusa, kada su se proletos nizali vapaji protiv zatvaranja i “zaključavanja” celog naroda, kao nezakonitog hira jednog autokrate. Da bi se sada od njega tražila baš takva odlučnost, kao jedini spas od podivljalog virusa, ali on to ne radi jer brine za svoj rejting?! Brine sada, posle tek završenih izbora, a nije brinuo u martu i aprilu, kada su mu izbori bili iza ugla? Pa neće biti da ima ikakve logike i zdravog razuma.

-I zato je samo on bitan i samo se njemu obraćaju. Samo njega smatraju za odgovornog i samo u njemu vide državu i politiku. I “samo” zato neprestano greše, bez obzira što, možda, uživaju blagodet nekih terapeutskih efekata. Pogledajmo samo na primeru nekih demonstracija i policijskih reakcija, o kakvoj ovde opsednutosti govorimo.

-Kada su njihove pristalice upale u RTS, sa sve motornom testerom i maltretirale zaposlene, opozicioni lideri su “čikali” Vučića da nema petlju da interveniše protiv njih, jer se boji reakcije javnosti. Kada su, ipak, svi izbačeni iz Televizije, a neki od njih dopali zatvora, tražili su da pomiluje one najmlađe, a kada se to i dogodilo, onda su ga “optuživali” da je to morao da uradi pod pritiskom… Kao i kada su iskušavali strpljenje policije letos pred zgradom Skupštine, preteći da će nasilno ući u nju, ubeđeni da Vučić (ponovo on) neće smeti da interveniše. A kada je policija u samoodbrani razjurila huligane, koji su se pritom tukli i međusobno (pitajte Sergeja Trifunovića), ponovo je Vučić prekoračio granicu.

-Vučić protiv sebe nema opozicione partije i pokrete, nikakve organizacije, već ima ogorčene pojedince, koji su ubeđeni da je posredi njihov lični sukob sa NJIM, a da sudbina Srbije, verovatno i regiona, zavisi od pobednika u tom sukobu. Za sada, u svakom meču te simultanke, očigledno pobeđuje Vučić, ali to nikako nije razlog da prestanu sa svojom borbom. Da mu se i dalje obraćaju jedan-na-jedan u otvorenim pismima na portalima i u novinama, na društvenim mrežama ili u TV-emisijama, pronicljivo uočavajući gde je to sve Vučić lično umešao prste – u to šta treba da kaže Aca Lukas, koga treba podmititi sa 120 evra da “uguši” “Kurir”, kako policija treba da se rasporedi u odnosu na nadiruće demonstrante i kada da prestane da ih goni… U ovim ličnim obračunima, Vučićevi suparnici naročito demonstriraju svoju nadmoć time što mu udeljuju neki posprdni nadimak, jer znaju da snagu duha nijedna sila ne može da zaustavi. Naravno, ti banalni nadimci su jasni i duhoviti samo njihovim autorima.

-Bez obzira na to što je Vučić i dalje tu gde jeste (i po svoj prilici biće još dugo) njihova borba ne jenjava, oni igraju na upornost, ne haju za davnu Ajnštajnovu preporuku da je ludost ako ponavljate istu radnju, a očekujete drugačiji rezultat. Ovde se stvar predstavlja kao lična, a ulog je Srbija. Zvuči kao početak vica iz psihijatrijske ordinacije, zar ne? Zvuči kao nekadašnji poznati (sada pokojni) opozicionar, koji se sa mnogo elana pripremao da traži na uvid svoj dosije u DB-u, ubeđen da će biti pun dokaza da je bio opasan protivnik. A na pitanje – šta ako u tom dosijeu ne bude ničega, šokiran takvom mogućnošću, slomljeno kaže – onda bolje da nisam ni postojao.

Pročitajte još: