Milorad Dodik
PrintscreenYoutube
Milorad Dodik

PrintscreenYoutube

Milorad Dodik, Foto: PrintscreenYoutube

Na sastanku je iskazana spremnost institucija Republike Srpske da učestvuju u realizacija projekata zasnovanih na činjenicama o dešavanjima u NDH, jer sa sobom nose snažnu poruku ne samo današnjim generacijama, već i svim budućim, saopšteno je iz kabineta srpskog člana i predsedavajućeg Predsedništva BiH.

Dodik je ukazao na značaj snimanja filmova čija je tematika stradanje srpskog naroda za vreme NDH, posebno nedužne dece, ističući da je uveren da svaki takav film predstavlja još jedno od emotivnih suočavanja sa prošlošću i tragičnim sudbinama nevinih ljudi.

On je naglasio da je Republici Srpskoj od velikog značaja da učestvuje u realizaciji takvih filmskih ostvarenja, jer je to jedan od njenih nacionalnih interesa.

Sastanku su prisustvovali i Njegovo preosveštenstvo episkop pakračko-slavonski Jovan, ministar prosvete i kulture Republike Srpske Natalija Trivić i ambasador BiH u Hrvatskoj Aleksandar Vranješ.

Reditelj je rekao da je taj film za njega svetinja i nužnost koju mora da napravi.

Zafranović je naveo da je to priča o devočici koja prolazi pakao, te da će sve ideologije koje se pojavljuju na ovim prostorima u vezi sa ovom tematikom biti minorne u odnosu na snagu filma.

Najavljeno je da će film biti koprodukcija Srbije, Republike Srpske, Hrvatske i Češke, a da snimanje može počet na proleće 2022. godine. Film treba da bude gotov 2023.

Scenario je napisan po istinitoj priči o sudbini desetina hiljada dece s područja Kozare koja su tokom Drugog svetskog rata odvedena u logore smrti - jedine dečje logore u Evropi, smeštene u fašističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Centralna nit filma je sudbina troje dece - sestre Rade i njene braće. Mićka i malenog Gojka, koji su ljeta 1942. godine sa majkom Smiljanom bežali od fašista dubičkom cestom.

Majka i njena deca, gladni i žedni, bežeći zajedno sa stotinama izgnanika završili su u sabirnom centru broj 3, u logoru Stara Gradiška.

Radnja filma se proteže sve do 1945. godine,.

Diklić je scenario pre tri i po decenije ustupio Zafranoviću. A on je sada otkrio:

- Arsen Diklić i ja smo na ovome radili još osamdesetih godina. Međutim, došlo je do rata i sve se raspalo. Ja sam emigrirao u Pariz, pa onda u Beč, iza Beča u Prag, gdje sam studirao. Tamo sam završio svoj film 'Testament' o ustašama i onda sam dobio igrani film i ostao sam u Češkoj. Kad se sve demokratiziralo, počeo sam da živim na relaciji Zagreb-Prag. Više u Pragu, manje u Zagrebu.

U nastavku je naglasio:

- Ja sam išao u Jasenovac, u spomen-područje, krajem sedamdesetih godina - možda prekasno, možda u pravo vrijeme. To što sam tamo doživio bilo je jednostavno toliko šokantno da sam odlučio da sve svoje iskustvo i talenat usmjerim prema analizi tog zla, jer mi jednostavno nije bilo jasno da su to zlo radili ljudi iz moje okoline. Ta količina zla i način na koji je to izvedeno, pojedinačno i masovno, jednostavno nije moglo ostati, bar kad sam ja u pitanju, bez ekranizacije".

Zafranović je priznao da njegov dokumentarac „Krv i pepeo Jasenovca" nije naišao na razumevanje ni jedne ni druge strane:

- Mislim na Hrvatsku i Srbiju. Srbi nisu bili zadovoljni jer su tražili da stavim milion žrtava na kraju filma, međutim ja do tog broja nisam došao. Taj broj, po mom mišljenju, nikada nije bio bitan. S druge strane, to je za Hrvatsku tabu tema i Hrvati ga nikada nisu htjeli. Međutim, film je jedan čudesni organizam. On nađe svoj put i došao je nekim čudnim putem na festival u Beograd, tamo je dobio Gran pri i bio je kandidat za 'Oskara' u kategoriji dokumentarnih filmova dužem od 30 minuta. Ipak, tadašnji ministar vanjskih poslova iz Hrvatske Josip Vrhovec je naredio da se film vrati i on je skinut s nominacije za Oskara".

Film će se uglavnom snimati u Republici Srpskoj.

Pročitajte još: