Prva korporacija koja je postala jača od države, vodila ratove i gospodarila svetom

Ujedinjena nizozemska istočnoindijska Kompanija ili Nizozemska Istočnoindijska Kompanija (Vereenigdje Nederlandsche Geoctroyeerde Oostindische Compagnie, skraćeno VOC) početno je osnovana kao kompanija s poveljom i jasno određenom svrhom, na tačno određeno vreme, točnije na 21 godinu- toliko je nizozemska vlada dala Kompaniji prava monopola na začine. Sedište Kompanije je bilo u Amsterdamu i Middelburgu.

Često se smatra da je Ujedinjena nizozemska istočnoindijska kompanija bila prva prava svetska transnacionalna korporacija i ujedno prva kompanija koja je počela izdavati akcije i obveznice. Drugim rečima VOC je bio prva kompanija čijim se akcijama (vlasničkim udelom) trgovalo javno pošto su njene akcije bile izlistane na berzi.

Kao prvi istorijski model kvazifikcionalnog koncepta mega-korporacija VOC je imao kvazivladine ovlasti i moći, odnosno suverenitet- tačnije, imao je pravo voditi rat, zatvaranja i pogubljenja zatvorenika, pregovarati i sklapati ugovore i primirja, izdavati vlastite novčiće i osnivati kolonije. Statistički gledano VOC je nadmašio sve svoje ondašnje konkurente u skoro 200 godina koliko je postojao.

VOC je ostvarivao velike zarade od monopola na začine tokom većine 17. veka. Kako bi ostvario zaradu od trgovine začina sa Malakua, VOC proglašava 1619. lučki grad Džakartu glavnim gradom Indonezije, menjajući joj ime u Batavia. Kroz naredna dva veka Kompaniji je trebalo dodatnih luka kao trgovinskih baza i kako bi mogli čuvati svoje interese dok su se širili na obližnje teritorije.

Kompanija je jedina imala pravo trgovine s Kinom i Japanom i jedina je imala trgovačke stanice. Kompanija je isplaćivala godišnju dividendu od 18% kroz gotovo 200 godina svoga postojanja. Zbog strukturnih promjena, četvrtog anglo-nizozemskog rata i francuske invazije na Nizozemsku, Kompanija je nacionalizovana 1800., te njene dugove i posed nad njom preuzima Nizozemska Batavska Republika. Teritorij VOC-a je postao teritorij Nizozemske Istočne Indije i širio se tokom 19. veka i uključivao celi indonezijski arhipelag, koji je kasnije postao moderna Republika Indonezija.

 

Nastanak Nizozemske istočnoindijske kompanije

Priča o akcionarskim društvima počela je nastojanjem nizozemskih trgovaca da Portugalu i Španjolskoj preotmu nadzor nad unosnom trgovinom azijskim mirođijama. Evropljani su žudeli za mirođijama poput cimeta, klinčića, muškatnog oraščića i pibera ne samo radi dodavanja okusa jelima nego i radi čuvanja namirnica. Mirođije su vekovima iz Azije u Europu stizale Putem začina, ali nakon što su Portugalci otkrili pomorski put do Indije koji je vodio u Rt dobre nade, ukazale su se mogućnosti za nove i neodoljive privlačne poslovne prilike. Primerice, amsterdamski Istorijsku muzej prepun je slika koje prikazuju nizozemske brodove na putu za ili iz Indije. Jedna od takvih slika nosi natpis: 'Četiri broda otplovila po začine u smeru Bantama i onde osnovala trgovačke stanice. S bogatim teretom vratili su se u…Amsterdam. Isplovili 01.05.1598. godine. Vratili se 19.07.1599. godine'. Uz to što je putovanje do Indije i natrag trajalo dugo sam put je bio opasan- primerice, od dvadeset dva broda koja su isplovila 1598. godine vratilo ih se samo dvanaest. Upravo to je bio glavni razlog zašto je trgovcima bilo poželjno udružiti sredstva.

Početkom 17. veka u najvećim nizozemskim lukama već je delovalo šest tek nastalih istočnoindijskih kompanija. No svaka od njih je imala ograničen vijek trajanja koji se određivao unapred- obično se radilo o očekivanom vremenu trajanja putovanja- a nakon toga bi se ulagačima vraćao kapital. Takav poslovni model nikako nije mogao biti dovoljan za podizanje stalnih baza i utvrda koje su bile nužne ako su Nizozemci želeli zameniti Portugalce i njihove španske saveznike.

Podstaknut strateškim kalkulacijama, a ujedno i željom za zaradom, nizozemski parlament, Staten-Generaal, predlaže spajanje postojećih kompanija u samo jednu tvrtku. Tako je nastala Ujedinjena nizozemska istočnoindijska kompanija- Vereenigdje Nederlandsche Geoctroyeerde Oostindische Compagnie (skraćeno: VOC, tj. Ujedinjena nizozemska ugovorna istočnoindijska kompanija, dalje u tekstu Kompanija), koja je 1602. godine dobila i službenu povelju o monopolu nad celokupnom nizozemskom trgovinom istočno od Rta dobre nade i zapadno od Magellanova prolaza.

 

Struktura Kompanije

Struktura Kompanije (VOC-a) je bila prava novina u mnogobrojnim aspektima; iako je, kao i ranije tvrtke, trebala postojati unapred određeno vrijeme- konkretno 21 godinu, te je imala članak u Povelji gdje je stajalo da će ulagači imati pravo povući uloženi novac nakon samo deset godina, kada se izradi prva opća bilanca poslovanja, tvrtka takvih razmera nije dotada viđena u istoriji trgovine i poslovanja. Akcionarima su mogli postati svi stanovnici Ujedinjenih Pokrajina, a u Povelji nije bilo gornje granice za prikupljanje kapitala.

Trgovci, zanatlije, pa čak i sluge, masovno su kupovali dionice novoosnovane tvrtke. Samo u Amsterdamu dionice je kupilo 1143 građana, od kojih je 80 uložilo više od 10,000 guldena, dok ih je 445 uložilo manje od 1000 guldena. Zahvaljujući prikupljenim sredstvima ( točnije o 6,45 milijuna guldena), Kompanija je bila daleko najveće dioničko društvo toga doba. Kapital glavnog engleskog konkurenta, engleske Istočnoindijske kompanije, utemeljene dvije godine prije, bio je tek 68,373 funta (oko 820,000 guldena), a akcionara je bilo tek 219. Budući da je Kompanija nastala pod vladinim pokroviteljstvom, ulagao se silan trud da se nadvlada veliko suparništvo između različitih pokrajina ( osobito između Holadnije, najbogatije pokrajine, i Zelandije). Kapital kompanije podeljen je (premda ne ravnomerno) na šest pokrajinskih skupština ( Amsterdam, Zelandija, Enkhuizen, Delft, Hoorn i Rotterdam). 70-orica ravnatelja ('bewindhebbers'), koji su i sami bili veći ulagači, također su podijeljeni na te skupštine.

Prva i najstarija dionica izdana od strane Nizozemske istočnoindijske kompanije 07. studenog 1623. godine

Jedna od njihovih uloga bilo je i imenovanje sedamnaestorice predstavnika koji će služiti kao 'Heeren XVII'- 'sedamnaestorica gospodara'- svojevrsni upravni odbor. Iako je iz njega poteklo 57,4 % ukupnog kapitala društva, Amsterdam je imenovao samo osam članova odbora sedamnaestorice. Među tim ravnateljima je bio i Dirck Bas, zaradi posvećen 'pater familias' koji se nipošto nije stidio velikog bogatstva koje je stekao. Vlasništvo nad Kompanijom tako je podijeljeno na više 'partijen' ili 'actiena', doslovce 'akcija', dionica- navedene su se plaćale u ratama, a rokovi su bili 1603.,1605., 1606., i 1607.godina.

Izdane potvrde nisu bile potvrde o vlasničkom udjelu (kao što je danas slučaj), nego više nalik računima. Ključni dokument bila je knjiga upisa dionica Kompanije, u koju se u vrijeme kupnje upisana imena dioničara. U cijeloj transakciji podrazumijevalo se načelo ograničene odgovornosti: dioničari u slučaju neuspjeha tvrtke mogu izgubiti samo uložena sredstva i ništa drugo od imovine. S druge strane, nije postojalo jamstvo o prinosu. U 17.članku Povelje stajalo je tek da će dioničarima biti isplaćena dividenda čim tvrtka zaradi 5% od početnog kapitala. Kompanija nije odmah polučila velik komercijalni uspjeh. Prvo je trebalo postaviti trgovačke mreže, utvrditi način poslovanja i sigurne baze. U razdoblju od 1603. do 1607.godine opremljena su dvadeset dva broda koja su upućena u Aziju, po cijeni malo manjoj od 3,7 milijuna guldena. Početni cilj je bio otvoriti niz tvornica (rafinerija salitre, tekstilne tvornice i skladišta), a njihovi proizvodi potom bi se razmjenjivali za mirodije.

U prvim uspesima protiv Portugalaca utemeljena su uporišta u Masulipatnamu, u Bengalskom zaljevu, i Amboyni (današnji Ambon), na Molučkom otočju, ali 1606. admiral Matelief nije uspio zauzeti Malaccu (Malaku) na Malajskom poluotočju, dok je napad na Makian ( još jedan molučki otok) uspešno odbila španjolska flota. Pokušaj izgradnje utvrde na Banda Neiri, najvećem otoku otočja Banda na kojem se proizvodi muškatni oraščić, također je okončan bez uspeha. U vreme potpisivanja dvanaestogodišnjeg primirja sa Španjolskom 1608. godine, Kompanija je zaradila više novca od zauzimanja neprijateljskih brodova nego trgovine - primerice, zauzimanjem broda Sveta Katarina, tonaže 1500 t, nedaleko obala Singapura, predstavljalo je takav uspjeh da je njegova prodaja povećala kapital Kompanije za 50%.

 

Jedan od velikih ulagača, menonit Pieter Lijntjens, bio je toliko zapanjen ratobornim držanjem Kompanije da se 1605. godine povukao iz društva. Jedan od prvih direktora, Isaac le Maire, dao je ostavku u znak prosvjeda protiv, prema njegovu mišljenju, pogrešnog vođenja poslova Tvrtke. Veliki dioničari nisu imali gotovo nikakvu moć. Kad su direktori podneli zahtjev vladi da ih oslobodi objave 10-godišnje bilance 1612.godine- kad su ulagači trebali biti u mogućnosti po želji podići uloženi kapital- vlada je odobrila prijedlog pa su odgođeni i objava bilance i isplata ulagačkog kapitala.

Akcionarima je mrvica dobačena jedino 1610., kada je sedamnaestoročlani upravi odbor odlučio sljedeće godine isplatiti dividendu, iako je u toj fazi Kompaniji toliko nedostajalo novca da je dividendu morala isplatiti u obliku mirodija. Godine 1612. objavljeno je da Kompanija neće biti likvidirana kako se u početku planiralo. To je značilo da dioničari koji žele doći do svog novca nemaju drugu mogućnost nego da prodaju dionice drugim ulagačima.

Tako su se prvo dioničko društvo i prva dionička berza pojavili u razmaku od samo nekoliko godina. Čim je nastala prva korporacija u slobodnome vlasništvu dioničara, s prvom javnom ponudom dionica, pojavilo se i sekundarno tržište koje je omogućilo kupoprodaju tih dionica. Pokazalo se da je riječ o vrlo likvidnome tržištu. Promet dionicama Kompanije bio je vrlo velik- toliko velik da je čak trećina dionica Kompanije do 1607. promijenila vlasnika. Nadalje, budući da su se poslovne knjige otvarale razmjerno rijeko- kupovina se unosila mesečno ili kvartalno- ubrzo se razvilo živahno tržište akcijamaKompanije u usponu, što je omogućilo i prodaju za buduću dostavu.

Prvotno su se takve 'transakcije' obavljale na neformalnim 'tržnicama' na otvorenome, u Warmoesstraatu ili kraj Oude Kerka. No tržište je bilo toliko živahno da je 1608. godine odlučeno će se izgraditi natkrivena 'Beurs' u ulici Rokin, u blizini gradske vijećnice. Istodobno s nastankom mesta za trgovanje dionicama nastaje i Amsterdamaska banka (Amsterdamsche Wisselbank), utemeljena 1609. godine. Njena prvotna namena je bila konverzija valuta, budući da berza ne može samo tako funkcionirati bez delotvornog monetarnog sistema.

Čim su nizozemski bankari počeli prihvaćati dionice Kompanije kao jamstvo za zajmove, počela se formirati veza berze i dotoka zajmova. U sljedećem koraku banke su počele posuđivati novac kako bi ulagači mogli kupiti dionice na kredit. Tvrtka, burza i banka tako su postale trodijelnim temeljem novog oblika privreda.

 

Neko vreme se činilo da bi kritičari Kompanije, pod vodstvom nezadovoljnog bivšeg direktora le Mairea, mogli iskoristiti novo tržište da direktore Kompanije podvrgnu dodatnom pritisku. Koordinirani pokušaj spuštanja cijene dionice Kompanije s pomoću prodaje u kratkoj poziciji ('short selling') na tek nastalim tržištima tzv. 'ročnica ili budućnosnica' ('futures') onemogućen je isplatom dividende 1611., zbog čega su le Maire i njegovi suradnici doživjeli financijsku propast. Le Maire će postati autor prvog zabilježenog mišljenja i težnji dioničara za većom transparentnosti u javnoj trgovačkoj tvrtci. Isplate dividenda u gotovini zabilježene su i 1612., 1613. i 1618. godine.

Međutim, kritičari Kompanije i dalje su bili nezadovoljni. U raspravi pod naslovom 'Nezaobilazan razgovor' (Nootwendich Discours), objavljenoj 1622., anonimni autor zdvaja nad nedostatkom transparentnosti kojom se odlikuje 'sebično upravljanje pojedinih direktora', a koji dobro paze da 'sve ostane obavijeno tamom'. 'Glavna knjiga, možemo pretpostaviti, zacijelo je natrljana slaninom i bačena pisma'. Ovo je ujedno i prvo zabilježeno nezadovoljstvo dioničara i ulagača u Kompaniju, koji su se žalili zbog knjiga računa Kompanije. Investitori su tražili ispravan financijski nadzor i odgovornost. Događaji od 1622. godine i nezadovoljstvo dioničara Kompanije ujedno predstavljaju svjedočanstvo nastanka društvene odgovornosti korporacije, gdje su dioničari izražavali protest i dijelili pamflete o tajnovitosti vođenja Kompanije i bogaćenju njenih direktora.

Direktorske funkcije trebale su imati vremensko ograničenje, tvrdili su nezadovoljnici, a svi glavni akcionari trebali bi imati pravo imenovati direktora. Akcija s ciljem reformiranja onoga što će se kasnije nazivati dioničarskom upravom Kompanije je polučila uspeh. U decembru 1622., kad je obnovljena Povelja društva, neke su odredbe bitno izmijenjene. Direktori više neće imati doživotnu funkciju, nego odjednom mogu služiti najviše tri godine. 'Glavni sudionici' (dioničari s udjelima jednakim direktorskim) otada su imali pravo nominirati 'Devetoricu' iz svojih redova, koje je 'Sedamnaestorica' bila dužna konzultirati u vezi s 'velikim i važnim pitanjima'., a koja će imati pravu steći uvid u godišnju bilancu šest skupština (komora) i nominovati, zajedno sa Sedamnaestoricom, buduće kandidate za direktorska mjesta. Osim toga, u ožujku 1623. dogovoreno je da će Devetorica imati pravo prisustvovati (ali ne i glasovati) sastancima Sedamnaestorice i pomno pregledati godišnju evidenciju kupnje. Glavni sudionici usto su imali pravo imenovati revizore ('rekeningopnemers') koji će provjeravati račune uručene Parlamentu. Dioničare je 1632. dodatno udobrovoljila odluka da se dividenda povisi na 12,5%, na dvostruko višu vrijednost u odnosu na kamate uz koje je Kompanija posuđivala novac. Posljedica takve politike bila je činjenica da se praktički čitava neto-zarada Kompanije nakon toga dijelila dioničarima. Dioničarima se usto jamčila stabilnost vrijednosti njihova vlasništva.

Najzanimljiviji podatak u vezi Kompanije je taj da se kapitalna osnova tijekom čitavog postojanja Kompanije uglavnom nije mijenjala; primjerice, kada je trebalo ići u kapitalne izdatke, Kompanija nije prikupljala novac izdavanjem novih akcija već izdavanjem duga u obliku obveznica, čime se vlasnička struktura nije mijenjala. Kreditni rejting Kompanije 70-ih godina 17. stoljeća je bio toliko dobar da je bila u stanju odigrati posrednika za zajam država Holandije i Zelandije vrijedan dva milijuna guldena.

Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo moguće niti održivo da sredinom 17. stoljeća Kompanija nije počela donositi zaradu. A to je u velikoj mjeri bila zasluga Jana Pieterszoona Coena, ratobornog mladića koji nije gajio iluzije o vezi trgovine i iznude. 'Ne možemo ratovati bez trgovine, ni trgovati bez rata', riječi su mladoga Coena. Bio je nemilosrdan prema konkurentima pa je tako smaknuo više dužnosnike britanske Istočnoindijske kompanije u Amboyni i istrijebio autohtone stanovnike otočja Banda. 1619. godine preuzima nadzor nad malenom javanskom lukom Jakarta, daje joj ime Batavia, te u dobi od samo 30 godina, postaje prvi guverner Nizozemske Indije. On i njegov nasljednik Antoine van Diemen sustavno su širili nizozemsku prevlast u tom području pa su tako protjerali Britance s otočja Banda, Španjolce s otoka Ternate i Tidore, a Portugalce iz Malake. 1657. nizozemski su pod nadzorom imali veći dio Ceylona (Šri Lanke).
Gradska vijećnica u Bataviji (današnoj Jakarti) 1682. godine.

 

Tokom sljedećega desetljeća nastavili su se širiti uz Malabarsku obalu na indijskom potkontinentu te došli i na otoke Celebes (Sulawesi). Uspješne nizozemske baze djelovale su i na Koromandelskoj obali. Vatrena moć i roba u međunarodnoj trgovinskoj razmjeni plovili su zajedno na brodovima poput Batavie. Komercijalna isplativost te agresivne strategije bila je vrlo velika. 50-ih godina 17. stoljeća Kompanija je već imala djelotvoran i vrlo unosan monopol na izvoz klinčića i muškatnog oraščića, prerastajući i u glavnog posrednika u izvozu indijskog tekstila s područja Koromandela. Služila je i kao središte unutarazijske trgovine, razmjenjujući japansko srebro i bakar za indijski tekstil te kinesko zlato i svilu. Indijski tekstil mogao se razmjenjivati za papar i mirodije s tihooceanskih otoka, a njima su se mogle kupovati plemenite kovine s Bliskog istoka. Kasnije je Kompanija počela nuditi financijske usluge drugim Europljanima u Aziji, među njima i Robertu Cliveu, koji je velik dio bogatstva stečenoga osvajanjem Bengala u London prebacio preko Batavije i Amsterdama.

Kao prvo veliko akcionarsko društvo na svetu, Kompanija je bila u mogućnosti udružiti velika gospodarstva i smanjene transakcijske troškove, kao i ono što ekonomisti nazivaju vanjskim mrežnim elementima, prednosti okupljanja i udruživanja informacija između mnogobrojnih zaposlenika i agenata. Kao što je vrijedilo i za englesku Istočnoindijsku kompaniju, Kompanijin najveći izazov je bio problem temeljnih agenata: sklonost ljudi na terenu da trguju za svoj račun, da upropaste pojedine transakcije ili jednostavno varaju tvrtku. To se, međutim, djelomično suzbijalo neobičnim sustavom naknada, u koje su plaće bile vezane za ulaganje i promet, pri čemu je prioritet imao upravo promet, a ne neto-zarada. U razdoblju od 1700. do 1750. udvostručila se tonaža nizozemskih brodova koji su se oko Rta dobre nade vraćali iz Indije. Još 1760. bila je približno trostruko veća od tonaže britanskog brodovlja.
Gospodarski i politički uspon Kompanije vrlo je lako pratiti prema cijeni dionice. Amsterdamska burza nedvojbeno je bila vrlo nestabilna, budući da su ulagači reagirali na glasine o ratovima, sklapanju mira i pomorskim nesrećama. Ipak, dugoročni trend vodio je prema gore i više od stotinu godina nakon utemeljenja Kompanije. U razdoblju od 1602. do 1733. vrijednost dionice Kompanije porasla je s prodajne cijene (100) na povijesni vrhunac od 786, unatoč činjenici da su od 1652. do Veličanstvene revolucije 1668. Kompaniji prijetili ratoborni britanski konkurenti. Takva stalna aprecijacija (porast) kapitala, uz redovite isplate dividende i stabilne cijene potrošačkih proizvoda, omogućila je da se vodeći akcionari, poput Dircka Basa, istinski obogate. Već 1650. godine ukupne isplate dividende osam puta su premašile vrijednost ulaganja, što je značilo da godišnji prinos iznosi 27%.

Slabljenje i pad Kompanije

Pet glavnih problema, od kojih nisu svi jednako važni, može objasniti pad Kompanije-a kroz narednih 50 godina, od 1730. pa do 1780. godine:

1. Trgovina unutar Azije je počela slabiti zbog političkih i ekonomskih promjena kod azijskih zemalja, na što Kompanija nije mogla puno utjecati. Ovi čimbenici su postepeno izgurali Kompaniju iz Perzije, Surata, Malabara (točnije s obale), i Bengala. Kompanija je morala prilagoditi svoje operacije onome obujmu teritorija koji je kontrolirala, točnije od Cejlona do indonezijskog arhipelaga. Obujam i profitabilnost unutarazijske trgovine se stoga morao smanjiti.
Trgovinske rute i mreže Nizozemske istočnoindijske kompanije

2. Način na koji je Kompanija bila organizirana u Aziji (centralizirana unutar Batavije), a koji je početno donosio prednosti u prikupljanju informacija s tržišta, počeo je uzrokovati nazadovanje u 18. stoljeću zbog svoje neučinkovitosti, točnije zbog toga što se sve što se slalo za Europu prvo moralo slati na Bataviu. Ovaj nedostatak se najbolje očitovao u trgovini čajem gdje su nizozemski konkurenti, prvenstveno britanska Istočnoindijska Kompanija i danska Ostend Kompanija, izravno slali robu iz Kine za Europu.

3. Slabost Kompanijinog osoblja u smislu korupcije i zanemarivanja svojih dužnosti, iako je bio problem svih istočnoindijskih komapnija, posebice je uzeo maha kod Kompanije. Kako bi osigurali od takvih stari, Kompanija je davala male plaće a privatni računi za trgovanje službeno nisu bili dopušteni. Zbog svega ovoga kvaliteta Kompanije je počela lagano tonuti .

4. Problem koji je Kompanija dijelila s ostalim kompanijama je bio problem visoke smrtnosti među zaposlenicima Kompanije zbog čega je Kompaniji nedostajalo kvalitetnih ljudi sa visokim činovima, a preživjeli su bili nedovoljno iskusni i obučeni.

5. Jedna od stvari kojom je došlo do 'samoranjavanja' Kompanije je bila politika isplate dividenda; sve dividende koje su isplaćene od strane Kompanije u Europi su prelazile samu vrijednost i kapital Kompanije osim perioda između 1710-1720. U periodu od 1730 direktori Kompanije su odlučili poslati resurse u Aziju kako bi ondje izgradili glavno sjedište za trgovinu u tom dijelu svijeta. Konsolidirano vođenje knjiga bi vjerojatno pokazalo da sveukupna zarada Kompanije premašuje dividende. Između 1700-1740 Kompanija je povukla dugoročne obveznice u vrijednosti 5,4 milijuna guldena, što nam govori da je Kompanija još dobro stajala u ovome razdoblju. Međutim sve se mijenja nakon 1730-e kada se profit od dividendi smanjuje tek neznatno za razliku od prijašnjih razdoblja. Podijeljene dividende su premašivale sveukupno zaradu Kompanije u svim desetljećima osim jednog (1760-1770). Povrh svega zalihe roba i zarada na azijskim tržištima se smanjila za 4,3 milijuna guldena između 1730 i 1780 a dostupni kapital u Europi je spao na samo 20 milijuna guldena u istom periodu. Direktori su stoga odlučili zauzdati pad kompanije i povećati likvidnost tako što su odlučili izdavati kratkoročne obveznice i uzimati kratkoročne zajmove, temeljeći sve na budućim prihodima od flote trgovačkih brodova.

Unatoč svemu Kompanija je i dalje bila velika trgovačka kompanija. Sjedište u Nizozemskoj Republici, a koje se sastojalo od brodova i robe u skladištima, vrijedilo je 28 milijuna guldena; kapital u Aziji, koji se sastojao od likvidnih obveznica za trgovinu i robe koja je bila na putu za Europu, vrijedilo je 46 milijuna guldena. Sveukupni kapital, ne računajući neto dug Kompanije, iznosio je 62 milijuna guldena.
Perspektiva Kompanije u to vrijeme ne bi bila upitna da je na vrijeme uspješno proveden jedan od planova reforme Kompanije; međutim četvrti Anglo-nizozemski rat, koji je izbio, odveo je stvari u drugome smjeru. Britanski napadi na Europu i Aziju smanjili su flotu Kompanije za pola, čime su vrijednu robu i teret uzeli Nizozemcima iz ruku, a preostalu moć u Aziji su skršili. Izravan gubitak koji je pretrpjela Kompanija procijenjen je na 43 milijuna guldena. Zajmovi koji su bili potrebni za normalno funkcioniranje kompanije smanjili su njenu neto vrijednost na nulu.

 

Od 1720-e tržište šećera s Indonezije je počelo gubiti na značaju i donositi manju zaradu pošto je konkurencija dobavljala jeftiniji šećer iz Brazila. Europsko tržište je postalo zasićeno zbog čega su mnogI proizvođači šećera iz Kine bankrotirali, što je dovelo do velike nezaposlenosti i nastanka raznih bandi koje su pljačkale trgovce i brodove. Nizozemska vlada u Bataviji nije adekvatno reagirala na ove probleme zbog čega je 1740. došlo do pobune širokih razmjera i krvoprolića Kineza iz kineskih zajednica na otočju. Ovaj masakr je potaknuo odbor Kompanije da započne sa službenom istragom o Vladi Nizozemske Istočne Indije po prvi puta u povijesti.
Nakon četvrtog Anglo-nizozemskog sukoba Kompanija je bila financijski iscrpljena te je nakon uzaludnih pokušaja reorganiziranja od strane provincijalnih vlada država Holandije i Zelandije nacionalizirana 01. ožujka 1796. godine. od strane nove Republike Batavie. Povelja je obnavljana nekoliko puta da bi na kraju istekla 31. prosinca 1799. godine, bez da je opet obnovljena. Većina posjeda bivše Kompanije je posredno okupirano od strane Velike Britanije za vrijeme Napoleonskih ratova, ali je nešto od toga vraćeno, nakon uspostave Ujedinjenog Kraljevstva Nizozemske na Kongresu u Beču, temeljem anglo-nizozemskog sporazuma iz 1814. godine, gdje je stara nizozemska vlada bila prethodnica.

Ali najnevjerojatnije je to što zapravo nikad nije postojao 'mjehur' ili 'balon' povezan s Nizozemskom istočnoindijskom kompanijom. Za razliku od mjehura povezanog s terminskim ugovorima nizozemskih tulipana 1636-1637., uspon cijene dionica Kompanije bio je postupan, trajao je više od stotinu godina i premda je pad bio daleko brži, cijeni je ipak trebalo više od 60 godina da u prosincu 1794. dođe do 120. Taj uspon i pad precizno su pratili i pad nizozemskog carstva.

Uticaj i nasleđe Nizozemske istočnoindijske kompanije

Važnost Kompanije za povijest globalnih korporacija fino je opisao australski novinar Hugh Edwards, koji piše da je 'Kompanija bila pojedinačno najjači komercijalni koncern koji je svijet poznavao'. General Motors, British Tobacco, Ford, Standard Oil, Mitsubishi- svi su oni na razini sela ako se uspoređuju s moći, vlasti i utjecajem koju je nekoć imala Kompanija. Russell Shorto u svojoj knjizi 'Istorije svetskih najliberalnijih gradova' opisuje veličinu i važnost Kompanije.

'Kao i oceani kojima je vladala, Kompanija je imala utjecaj na sve druge aspekte života na područjima koja su bila pod njenom upravom. Netko bi mogao reći da nijedna kompanija u povijesti nije imala tako velik uticaj na svet. Građevine koje je ona podigla- kao što su one u Cape Townu, Colombu, Chennaiu, Jakarti i Haagu- mere se u kilometrima. Na više načina Kompanija je proširila poglede na svijet te je povezala udaljene krajeve i regije svijeta- upoznala je Evropu s Azijom i Afrikom i obratno dok je njena 'sestrinska kompanija', Zapadno Indijska Kompanija, osnovala New York i kolonizirala Brazil i Karipsko otočje. Kompanija je postala pionir globalizacije te je uspostavila ono što bi se moglo nazvati prvom modernom birokracijom, razvila je brodogradnju i kartografiju; ujedno je zaslužna i za širenje raznih bolesti, trgovinu robljem i eksploataciju resursa na razini koja do tada nije viđena.'

Kompanija je uvjerljivo bila prva mega korporacija koju je svet do tada vidio te je posedovala mnoge kvazi-vladine ovlasti i moći. Mnogi ekonomski i politički povjesničari smatraju da je Kompanija bila navrjednija, najmoćnija i najutjecajnija korporacija u svjetskoj povijesti. Kompanija je postojala skoro 200 godina, od svoga osnutka 1602., kada je nizozemski parlament odobrio monopol nad trgovinskim operacijama u Aziji na 21 godinu, pa sve do njenog raspuštanja 1796. godine.

Tokom dva veka postojanja (1602-1796) Kompanija je poslala gotovo milion evropljana na rad u Aziju na 4,785 brodova te je prevezla više od 2,5 milijuna neto tona azijskih dobara i roba za trgovinu. Za usporedbu ostatak sveta je kombinirano poslao 882,412 ljudi od 1500. do 1796. godine, a flota engleske (kasnije britanske) Istočnoindijske Kompanije je imala ukupno 2,690 brodova i tek jednu petinu tonaže prevezene robe koju je Kompanija prevezla. Kompanija je uživala velike zarade od svog monopola na začine većinu 17. veka. Kompanija se smatrala prvom i glavnom najvećom korporacijom u povijesti, a teritorij Kompanije je bio veći od nekih država. Do 1669. Kompanija je bio najbogatija kompanija koju je tadašnji svijet vidio, s više od 150 trgovačkih brodova, 40 ratnih brodova, 50,000 zaposlenih, privatnom vojskom od 10,000 vojnika i isplatom dividenda koje su iznosile 40% vrijednosti prvotnog ulaganja.
Vojnici Nizozemske istočnoindijske Kompanije

Institucionalne inovacije i doprinos istoriji poslovanja

Tokom zlatnog doba Kompanije došlo je do nekih fundamentalnih institucionalnih inovacija u ekonomiji i financijskoj praksi i istoriji, što je omogućilo Kompaniji da mobilizira financijske resurse od velikog broja ulagača i stvori poduhvat na nivu koja je do tada viđena jedino u monarhijama. Rečima kanadskog istoričara i sinologiste Timothya Brooka "Nizozemska Istočnoindijska Kompanija, poznata i kao VOC (Kompanija), je za korporativni kapitalizam ono što je 'zmaj' B. Frankilna za elektroniku: početak nečega toliko velikoga i značajnoga da se njen uticaj nije mogao predvideti u to vreme".

Nastanak Kompanije se često uzima za službeni početak ere korporativne globalizacije i nastanak modernih korporacija kao kombiniranih značajki političkih, ekonomskih i kulturnih sila koje danas značajno utječu na ljudske živote u svakom dijelu svijeta. Kao prva javna trgovačka kompanija i prva kompanija čijim se dionicama trgovalo na burzi, Kompanija (VOC) je bila prva kompanija koja je stvarno izdavala dionice i obveznice te su one bile dostupne javnosti. Osim kao prva multinacionalna korporacija, Kompanija (VOC) je, prema riječima stručnjaka, bila i prvo stalno organizirano dioničko društvo s ograničenom odgovornosti sa stalnom podlogom u kapitalu.
Dioničari Kompanije (VOC-a) su bili pioniri u postavljanju temelja korporativnog upravljanja i korporativnih financija. Upravo je Kompanija (VOC) izbacila ideju o ulaganju u kompaniju negoli u specifičan pothvat za koji je kompanija služila kao sredstvo ispunjenja. Sa svojim novinama kao što su korporativni identitet (prvi globalno prepoznati korporativni logo), poduzetničkim duhom, pravnom osobnosti, transnacionalnom operativnom strukturom, visoko stabilnim i profitabilnim stalnim kapitalom, slobodno trgujućim dionicama i vrijednosnim papirima ,odvajanjem vlasništva i upravljanja te ograničenom odgovornošću. kako za dioničare tako i za upravitelje, Kompanija (VOC) se općenito uzima kao primjer velikog institucionalnog napretka i model za poslovne pothvate na široj i višoj razini koji danas dominiraju u globalnoj ekonomiji.

 

Kompanija (VOC) je bila pokretačka snaga za uspon Amsterdama kao primer prvog modernog i globalnog međunarodnog financijskog centra koji je dominirao globalnim financijskim sistemom. Tokom 17. i većinu 18. veka Amsterdam je bio najutecajniji i najmoćniji financijski centar sveta. Kompanija (VOC) je takođe odigrala i značajnu ulogu u stvaranju prvog svetskog potpuno funkcionalnog financijskog tržišta i potpuno razvijenog tržišta kapitala, što je uključivalo tržište obveznica i akcija koje su služile kompanijama za financiranje. Upravo je u Nizozemskoj Republici u 17. veka globalno tržište vrednosnih papira počelo poprimati svoj moderni i današnji oblik, a važne institucionalne inovacije kao javne trgovačke kompanije, transnacionalne korporacije, tržišta kapitala ( akcija i obveznica), sistema centralnog bankarstva, sistema ulagačkog (investirajućeg) bankarstva i (uzajamnih) ulagačkih fondova su prvi puta sistemski počele s upotrebom. 1602. godine Kompanija (VOC) utemeljuje berzu u Amsterdamu, gde se akcijama i obveznicama Kompanije (VOC-a) moglo trgovati na sekundarnom tržištu.; ujedno je preduzeo i prvu zabeleženu inicijalnu javnu ponudu (IPO) te godine.

Amsterdamska berza akcija je ujedno bila prva potpuno razvijena berza akcija u svetu. Za razliku od italijanskih gradova-država, koji su izdavali prve državne obveznice, Nizozemci su razvili i ostale instrumente potrebne za nastanak potpuno odgovornog i opstojnog tržišta kapitala, od kojih je također i korporativno dioničarstvo. Upravo je Nizozemska Istočnoindijska Kompanija (VOC, Kompanija) postala prva koja je nudila akcije i udele u Kompaniji. Dividenda Kompanije je iznosila oko 18% kapitala tijekom 200-godišnjeg postojanja Kompanije.
Utemeljenje amsterdamske berze akcija je kasnije prepoznato kao početak modernih akcijski berzi koje su se specijalizirale za stvaranje i održavanje sekundarnog tržišta vrednosnih papira koje su izdavale korporacije.Nizozemski ulagači su bili prvi koji su trgovali svojim dionicama na redovnoj burzi dionica. Proces kupnje i prodaje dionica na burzi VOC-a je postala osnova za kasniju prvu službenu burzu u povijesti- upravo ovdje su razvijene rane tehnike manipulacije tržišta kapitala.

Nizozemci su bili pioniri u nastanku tržišta 'budućnosnica (futures), prodaje u kratkoj poziciji ('short selling'), tržišnih opcija ('stock options'), 'bear raids', zamena duga za tačno određenu imovinu ili dobro ('debt-quity swaps') i ostale spekulativne instrumente. Amsterdamski preduzetnik i serafidski Jevrejin Joseph de la Vea je napisao knjigu 'Confusion of confusions', koja se smatra prvom knjigom o trgovini kapitalom, a koja opisuje period početaka modernih financijskih tržišta kapitala.