Merkel i Makron
EPA/Christophe Petit Tesson
Merkel i Makron

EPA/Christophe Petit Tesson

Merkel i Makron, Foto: EPA/Christophe Petit Tesson

Plan, vredan 500 milijardi evra, zaživeće ako ga podrži svih 27 članica Unije.

Zajedničko zaduživanje
Plan Angele Merkel i Emanuela Makrona nije revolucionaran samo zbog količine novca koja je njime predviđena, već i zbog načina na koji bi taj novac bio obezbeđen – zaduživanjem Evropske komisije koje bi, ukazuje portal „Politiko“, „Evropsku uniju za jedan korak približilo stvaranju prave fiskalne unije“. „Ako imate zajedničke obveznice, zar to nije neka vrsta fiskalne unije?“, postavlja (retoričko) pitanje i „Fajnenšel tajms“. Ovaj nemačko-francuski predlog „može da transformiše Evropsku uniju“, optimista je i predsedavajući Minhenske bezbednosne konferencije Volfgang Išinger.

Merkel

AP

Merkel , Foto: AP

Zajedničko zaduživanje članica Evropske unije, kome se Nemačka do sada žestoko protivila, ipak neće biti u potpunosti zajedničko; svaka od 27 članica Unije plaćaće samo svoj udeo, i neće biti odgovorna za tuđe dugove. A ti delovi zajedničkog duga biće proporcionalni doprinosima svake od članica budžetu Evropske unije, „što će zasigurno razočarati prezadužene i najteže pogođene članice EU, kao što je Italija“, komentariše „Vol strit džurnal“.

Otpor škrte četvorke
Za početak, međutim, Angela Merkel i Emanuel Makron imaju zadatak da u svoj plan ubede svih ostalih 25 članica Evropske unije. Počev od takozvane „škrte četvorke“ koju čine Austrija, Danska, Holandija i Švedska – najglasniji u svom protivljenju za sada je austrijski kancelar Sebastijan Kurc – a koje planu prigovaraju zbog toga što je isuviše velikodušan i, povrh svega, što predviđa da onih 500 milijardi evra budu raspodeljeni u formi bespovratne pomoći umesto kredita. Pri čemu treba imati u vidu da plan predviđa i da ovaj novac bude deo sedmogodišnjeg budžeta Evropske unije, koga članice EU već dve godine ne uspevaju da usvoje ni u njegovoj ranijoj i daleko skromnijoj verziji.

Tek, imajući sve to u vidu, možda i ne čudi što bivši ministar finansija Grčke Janis Varufakis poziva na oprez pred „trijumfalnim najavama“ plana Merkelove i Makrona, podsećajući da su pre dve godine, podjednako trijumfalno, njih dvoje najavili zajednički budžet evrozone, pa od toga na kraju nije ispalo ništa.

Da li će sadašnja inicijativa Angele Merkel i Emanuela Makrona doživeti istu sudbinu? Zašto je Nemačka odustala od svog protivljenja zajedničkom zaduživanju, i ko će od njega imati najviše koristi? I šta će ovih 500 milijardi evra značiti za Evropsku uniju, kako u ekonomskom, tako i u političkom smislu?

O ovim su pitanjima u „Novom Sputnjik poretku“ razgovarali dr Slobodan Zečević, saradnik Instituta za evropske studije, i profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Beogradu dr Đorđe Đukić.

Emanuel Makron

EPA

Emanuel Makron, Foto: EPA

Iako magazin „Ekonomist“ konstatuje da dogovor Merkelove i Makrona „predstavlja pravo iznenađenje“, Slobodan Zečević ukazuje da „iznenađenja zapravo nema zato što je reč o drugom delu već postojećeg plana od ukupno 1.000 milijardi evra pomoći, o čijih je prvih 500 milijardi odluka već doneta. O drugom delu tog paketa do sada nije bilo saglasnosti zbog nemačkog protivljenja korona-obveznicama, međutim, oni su sada pristali na kompromis i saglasili se da dođe do zajedničkog zaduživanja.“

„Reč je o pokušaju da se iznađe način da se finansira oporavak od pogubnih posledica pandemija Kovida-19“, kaže Đorđe Đukić, ukazujući da bi nedavna odluka Ustavnog suda Nemačke, kojom je osporeno učešće Bundesbanke u monetarnim programima Evropske centralne banke, i u ovom slučaju mogla da se pokaže kao „potencijalno žarište“ i problem za realizaciju najavljenog programa.

Italijanskim putem prekomernog zaduživanja nezadrživo ide i Francuska, čiji dug već iznosi 100 odsto njenog BDP-a a očekuje se da u narednom periodu poraste za još dvadesetak odsto.

Ratne reparacije
Rešenje ovog problema, kaže Slobodan Zečević, „nalazi se u modelu u kome bi bogati prelivali svoja sredstva za račun siromašnijih. Problem je, međutim, u tome što je Evropska unija nedovršen sistem koji ima elemente federalizma – kao što su zajedničko tržište i valuta, što Italiju i druge zemlje onemogućava da same sprovedu mere za jačanje svoje ekonomije – dok istovremeno ne postoje mogućnosti za transfer sredstava kojima bi se nadomestili ovi nedostaci. I to je ono što Nemačka sad počinje da shvata – ako nastavi da ide ovim putem, koji za nju jako povoljan ali nije povoljan za druge, preti joj raspad Evropske unije, a to upravo njoj najmanje odgovara.“