Iva Štrljić
Foto: Goran Zlatković
Iva Štrljić

Foto: Goran Zlatković

Foto: Foto: Goran Zlatković

Nakon vanrednog stanja vratila si se onom što najbolje činiš i voliš – glumi. Kako se osećaš povodom povratka na snimanje popularne serije "Igra sudbine"?

- Volim da radim, to me ispunjava i čini svaki moj trenutak smislenim i sadržajnim. Nisam od onih ljudi koji žude za slobodnim vremenom, mene čak ono ume da uznemiri jer se korisno osećam isključivo onda kada stvaram. Zato, ne moram da objašnjavam koliko sam radosna što smo se vratili snimanju i što sada moji dani imaju onu radnu punoću, onaj lepi umor koji osetite uveče kada se posle dobro obavljenog posla i mnogo snimljenih scena zadovoljni vratite kući.

Tvoja popularnost je ogromna zahvaljujući ulozi Dijane Erski. Da li postoji neka zajednička crta izmedju tebe i ekscentrične kreatorke?

- Srecna sam sto mi svakodnevno ljudi prilaze na ulici sa pohvalama za moj lik. Meni to mnogo znači kao podsticaj za dalje i kao potvrda da je Dijana neko ko se približio narodu na pravi način, neko ko mu je blizak, stvaran, pravi. Pohvala je jednom glumcu jako važna. Najčešće čujem komenare poput onih: "Odlični ste, obožavamo Dijanu svi porodično, uvek nas nasmejete." Tu je i meni posebno dirljiv osvrt koji nisam čula jednom, nego više puta: "Bravo, vi ste vaš uspeh zaslužili, volimo da vas gledamo." Na dečije poruke, i susrete sa njima na beogradskim ulicama, uvek se raznežim. Oni odrastaju uz seriju i ja znam da će se toga zauvek sećati i kada ista ta dečica budu imala pedeset i šezdeset godina i to je ono što mi ovih dana posebno puni srce. Uvek stanem, popričam s prolaznicima koji mi se obrate, nisam neraspoložena i hladna. Uostalom tako sam vaspitana. Ljubav publike uvek treba negovati i poštovati, to nije mala stvar. Inače, Dijana i ja osim temperamenta i veštine da mnogo toga brzo, a razgovetno možemo da izgovorimo, nemamo ništa više zajedničko. Meni se sviđa Dijanina sposobnost da okolinu ne shvata ozbiljno i da sve vidi samo onako kako njoj odgovara. To je, mogu vam reći, vrhunska mudrost, volela bih da posedujem tu osobinu.

Iva Štrljić

Foto: Goran Zlatković

Foto: Goran Zlatković

Uloga koju tumačiš mami osmeh i raspopoženje kod publike, ali čini se da je kompleksnija ličnost nego što mislimo. Kako bi okarakterisala suštinu Dijane? Šta je njena skrivena istina?

- Svaki čovek ima ono nešto što ga boli, negde u dubini svog bića. Najčešće su u životu najviše ranjavani oni koji se najglasnije smeju, oni koji šire vedrinu oko sebe, koji blješte. pa im je taj osmeh samo plašt koji prikriva neku muku koju u sebi čuvaju. Da li je to tako i sa Dijanom, šta je njena tajna, o tome ništa neću da kažem... Dijana je svakom svojom pojavom elektrana energije i smeha! Lepo je čuti to što ste napomenuli, da moj lik mami osmeh kod publike jer je uvek dobro biti duhovit glumac, a posebno glumica jer duhovitost češće smatramo karakteristikom muškaraca, dok žene vidimo kako koketne i umiljate, a ja mislim da i ta koketnost ume i može na sceni, ako se odigra pametno, da bude vrlo duhovita. Izazvati ozbiljan smeh kod publike to je uvek stepen iznad, to je uvek nešto dobro, nešto više, nešto "još" pored svega što ste uradili. Zato kada mi kažu: "Ma, kad se Dijana onako gromko nasmeje, mi svi porodično ne prestajemo da se smejemo," meni bude jako drago, jer to nije mali kompliment. Učiniti nekog veselim nije sitnica.

Poznato je da vodiš računa o svom telu, pa si zbog toga uzor pripadnicama lepšeg pola, a želja mnogih muškaraca. U seriji "Igra sudbine" si imala malo slobodnije scene sa kolegom Vladanom Savićem, ali ste to odigrali na duhovit način. Pošto izgledaš odlično, sigurno je da ne bi imala problem da se skineš pred kamerama, što se tiče spoljašnjeg efekta, ali da li bi imala unutrašnjih nelagoda kada su u pitanju takve scene na ekranu?

- Radim na svom telu, pazim kako se hranim, nikad se ne prejedem, biram šta ću od namirnica da unesem u svoj organizam, idem u teretanu, dnevno prepešačim ozbiljnu kilometražu svojim kaldrma fitnesom i ako govorimo o sigurnosti u to kako izgledam pred kamerama nemam nikakvu vrstu nelagode. Glumica sam, profesionalac sam, ako se od mene zahteva da odigram neku slobodniju scenu onda ću je i odigrati i tu nema mesta nelagodi pošto, to je vrlo važno naglasiti, to nisam u toj sceni ja - nego lik koji tumačim i te dve stvari ne treba mešati nikad. Sećam se, pre mnogo godina imala sam u "Beloj lađi" neku slobodniju scenu i sutradan su me neprestano zvali novinari da sve to prokomentarišem. Rekla sam im da su pozvali pogrešnu osobu, pošto to nisam bila ja nego lik koji tumačim i da moraju nju da pozovu za komentar.

Iva Štrljić

Foto: Stanko Ćalić Armihektor

Foto: Stanko Ćalić Armihektor

Istakla si jednom prilikom da je najmoćnije oružje žene nežnost. Ovo mišljenje uklapa se u stav da je žena nežniji pol, a novo vreme nameće nova pravila i poimanja... U čemu se krije tvoja snaga osim u nežnosti?

- Prvenstveno u tome da ne odustajem od nežnosti! Dama treba da se drži pitomosti i osećajnosti kao najintenzivnijeg začina za sve što čini u svojim životnim borbama. Biti borac to podrazumeva emociju, empatiju, saosećajnost, a ne neku uobraženu hladnoću i gordost. U ženstvenosti, obrazovanju i pametnoj komunikaciji je najsnažnija moć.

Dotakli smo se nežnosti, pa moramo da istaknemo da su detalji iz tvog dnevnika posebno dirnuli naše čitaoce, a uz tvoje reči posebnu emociju izaziva porodična fotograija koju si podelila na društvenim mrežama. Gde je snaga, a gde slabost u porodičnom okruženju jedne nežne žene? 

- Tokom cele osnovne škole i Akademije pisala sam dnevnik i poeziju. Volim danas da poročitam šta sam na primer, na današnji dan zabeležavala svih tih godina i meni je taj period pred kraj osmog razreda bio najdirljiviji tako da sada čak izbegavam da se vraćam tim stranicama. Mislim da se previše bola nakupilo u malenoj nejakoj duši jedne petnaestogodišnje devojčice da bih to sada bez grča u srcu mogla da iščitavam tek tako, tokom nekih opuštenih nedeljnih popodneva. Počinjao je rat, roditelji su mi se razilazili i ja sam sve ono najtananije zapisivala u svoje sveščice koje su sada mali svedoci jednog vremena koje je srećom daleko iza nas. Bol čoveka natera da brže odraste i sazri, a odrastanje ipak treba da ide polako, pa makar neko iskustvo u životu i preskočio i nemao. Zato sam ja danas jako osetjiva kada su deca mojih prijatelja u pitanju, važno je samo da u njihovoj svakodnevici bude što više radosti jer od radosti se najlepše poraste.

Iva Štrljić

Foto: Stanko Ćalić Armihektor

Foto: Stanko Ćalić Armihektor

U opisu stare porodične fotografije si napisala da se uspomene nikada ne zamute. Koje sećanje će za tebe ostati najbistrije i najvrednije?

- Fotografija koju sam postavila nedavno na Instagram jeste moja prva fotografija objavjena u nekim starim novinama osamdesete godine. Tata, mama i ja na klupi na Kališu. Uvek se setim mirisa kada govorimo o uspomenama, uvek prvo mirisa, pa onda slika. Pojavljuje mi se često miris kreme koju je koristila moja baka Bosiljka, mamina mama, definicija dobrote i naboljih namera za svakog ko joj se obrati. Taj miris i sada mogu da prizovem kada se spremam za nešto važno, neki kasting ili sastanak, kao malenu nečujnu potvrdu da će sve biti kako treba. Tako jasno i tako čisto se pojavi, iako bakinog zagrljaja već dugo nema.  Tu je i šmek slanih kifli, pekare koja je postojala u Carice Milice i prvog snega u dvorištu Osnovne škole "Braća Ribar", sada "Kralja Petra". I da ne zaboravim, ukus jedne pahulje koju sam progutala u petom osnovne, jer smo tada verovali da kad progutaš prvu pahuju početkom zime i zamisliš želju to onda mora da se ostvari, i danas, kad-god počinje zima, toga se setim. I krišom, progutam pahulju!