Mladi, kafić, mobilni telefon
Alo!/ Rajko Ristić
Mladi, kafić, mobilni telefon

Alo!/ Rajko Ristić

Foto: Alo!/ Rajko Ristić

Dešavanja oko predsedničkih izbora u Americi – od označavanja Trampovih tvitova kao lažnih vesti zbog nepriznavanja rezultata izbora, do upada Trampovih pristalica u Kapitol usled čega su tadašnjem predsedniku SAD ukinuti nalozi na svim društvenim mrežama kako ne bi pozivao na nerede, zaoštrila su debatu oko uloge društvenih mreža u političkom životu. Ideje država i političara da “zavedu red” u slobodna prostranstva interneta time dobijaju na snazi i pokreću se pitanja o regulaciji i ograničenjima slobode govora na društvenim mrežama.

Debata – da li su društvene mreže novi mediji i da li će „sahraniti“ tradicionalne medije – živa je koliko i društvene mreže. Što možda nije dugo kada se poredi sa nekim drugim izumima čovečanstva, ali od trenutka kada su nastali prvi forumi tokom 1990-ih kao preteče društvenih mreža pa i prve poznatije platforme kao što je MySpace, do danas, ova debata je toliko živa i dinamična da se čini da je proces mnogo duži.

Društvene mreže, platforme za razmenu informacija i internet uopšte, deluju kao prava arena slobode bez ograničenja kao što su zakoni, pravila, regulacije, koje nas često sputavaju u stvarnom životu. Zašto bi onda iko, pobogu, pokušavao da ograniči tu slobodu?

Pre nego što počnemo da se bavimo pitanjem regulacije i uređivanja društvenih mreža, a ceo svet se već uveliko bavi time, možda bi trebalo da zastanemo i razmislimo – šta su društvene mreže? Da li su one „novi mediji“ kako često čujemo? Ili su samo medijumi koji prenose informaciju?

Ili su nešto između telekomunikacionog operatera i medija, kako je to pokušao da definiše Mark Zakerberg, a on o društvenim mrežama, složićemo se, zna dosta.

Možda i bukvalan prevod naziva sa engleskog jezika „social media“ – društveni mediji – razotkriva šta su one zapravo.

Da li su to „novi mediji“ ili samo medijumi?

Društvene mreže nastale su kao medijumi – tehnička platforma i digitalni prostor za njihove korisnike, ali postale su mnogo više od toga. To su postale onog trenutka kada su i same pokušale da uređuju svoj sadržaj. Osim pružanja samo informacione strukture za razmenu informacija, njihova vidljivost i rasprostranjenost, ali i brojne zloupotrebe, dovele su do pitanja kako ih urediti. A onoga trenutka kada nešto počnete da „uređujete“ dolazite na teren medija.

Mediji se odlikuju uređenim sadržajem, ali tome prethodi stvaranje sadržaja, i to od strane profesionalnih lica obučenih za to (mada bi se na primeru Srbije ovo lako moglo osporiti).

Na društvenim mrežama, pak, sadržaj kreiraju korisnici, obični građani, neobučeni da taj sadržaj profesionalno i urede. Tu se rađa potreba za uređivanjem i regulacijom. Posebno posle slučajeva zloupotreba, a čovečanstvo nekako nađe način da svaki novi izum i zloupotrebi. Zbog toga se stvorila potreba da se uvedu uslovi korišćenja kojima se ograničava govor mržnje, vređanje, pretnje, da se nađe način da se spreči zloupotreba, uznemiravanje i maltretiranje dece, ugroženih i to deluje kao razuman motiv.

Pitanje koje je danas u žiži debate jeste – ko treba da uređuje društvene mreže? Ko kontroliše internet? Da li su to „big tech“ kompanije u čijem vlasništvu je većina društvenih medija, ili države i zakonodavci koji su do sada postavljali okvire i za sve prethodne medije?

Kompanijama se često osporava pravo da uređuju društvene mreže iako su u njihovom vlasništvu uz nekoliko argumenata. Zamera im se da nisu dovoljno stručni da budu „urednici“, zbog čega oni u poslednje vreme angažuju najbolje novinare i factcheck-ere na svetu kako bi im pomogli u filtriranju sadržaja, borbi protiv lažnih vesti i sličnih manipulacija javnim mnjenjem. Činjenica je da ove kompanije imaju dovoljno novca da „kupe“ i zaposle svu stručnost koja je za tako nešto potrebna.

Drugi, ozbiljniji, argument kojim se ide protiv „samoregulacije“ jeste da društvene mreže, iako iza njih stoji infrastruktura koja je u vlasništvu kompanije, kreiraju neki javni prostor, koji je deo javnog mnjenja, koji ne pripada samo kompanijama vlasnicima infrastrukture, jer ga kreiraju sami korisnici. A bez korisnika kao javnosti i sadržaja koji oni stvaraju – i same društvene mreže su ništa, bezvredne.

Ali kada dođemo na teren javnosti nekako mora da se umeša politika i državna regulacija.

Zato ćemo se, za sada, ovde zadržati na nastojanjima različitih država da urede ovu oblast.

Predsednici SAD i „odeljak 230“

U Sjedinjenim Američkim Državama pitanjem regulacije i odgovornosti društvenih platformi (a ovde namerno izbegavamo reč medij) bavi se Zakon o pristojnosti komunikacije iz 1996, odnosno njegov deo poznatiji kao „Section 230“ ili odeljak 230 koji uređuje oblast internet komunikacije. On direktno oslobađa internet provajdere i tehnološke kompanije od odgovornosti za sadržaje koje su objavile treće strane koristeći njihovu komunikacionu mrežu.

Spora evropska birokratija brzo donosi ograničenja

Iako udaljenija od sedišta velikih tehnoloških kompanija, Evropska unija bliža je ostvarenju namere da stavi tačku na debatu koja se oko slobode društvenih mreža povela u SAD. Evropska birokratija pokazuje se obično spora sa svojim procedurama, ali pojedinačne države, među kojima prednjače Nemačka i Francuska, već su počele da usmeravaju svoje zakonodavstvo u pravcu veće regulacije.

Srbija i Vulin kao cenzor interneta

Osim nekih besmislenih i tehnički neizvodljivih predloga koje je iznosio ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin od kada je došao na čelo MUP-a – da treba ukinuti anonimnost na internetu, ozbiljnijih namera i pokušaja regulacije društvenih mreža u Srbiji nije bilo.

Mi smo još uvek veoma daleko od konkretnijih zakonskih rešenja na ovu temu, što zbog niskog nivoa tehnološke pismenosti našeg stanovništva, kao i ekonomske nerazvijenosti koja je sa tim u vezi, što zbog nezaintersovanosti velikih platformi da se bave tržištem u Srbiji. Za njih su korisnici u Srbiji nedovoljan procenat ukupnih korisnika da bi čak i odredili svoje predstavnike za našu zemlju, te se ne trude da ovde pokreću debatu o zakonskim rešenjima. Druga strana koja bi tu debatu mogla da vodi je zakonodavac, a ni na toj strani, čini se, uređivanje društvenih mreža nije prioritet. Osim kada se umeša izvršna vlast jer se na mrežama preti Predsedniku države lično, kao što je bio povod za Vulinovu ideju.

Bonus video

Naša preporuka