dnk, ljdi, svest
shutterstock
dnk, ljdi, svest

shutterstock

dnk, ljdi, svest, Foto: shutterstock

Da li je ono što nam je zapisano u genima zaista nepromenljivo? Ako, recimo, imate predispozicije za Alchajmerovu bolest, dijebetes ili kancer, mora li to da znači da ćete od toga i oboleti? Ili, čak, da je potrebno preventivno preduzimati radikalne poteze kojima odstranjujete “sumnjive” delove tela?

Svima je poznat slučaj Anđeline Žoli, koja se podvrgla mastektomiji “za svaki slučaj”, a manje se zna o “epohalnim” zahvatima naših lekara koji su deci koja su potencijalno mogla da obole od kancera štitaste žlezde – ovaj organ odstranili na vreme, pa su tako bila “spasena”. Mora li baš tako? Šta ako genetika nije presudna? Možda i nije. Do zaključka da se geni mogu “uključivati” i “isključivati” u zavisnosti od faktora okoline došao je američki mikrobiolog dr Brus Lipton.

Obaranje teorije genetskog determinizma

Lipton je međunarodno poznat po svojoj misiji povezivanja nauke i duhovnosti, biolog matičnih ćelija, autor bestselera “Biologija verovanja” i cenjeni predavač. Naučnu karijeru započeo je kao ćelijski biolog. Doktorirao je na Univerzitetu Virdžinije u Šarlostvilu, pre nego što se pridružio Odeljenju za anatomiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u Viskonsinu 1973. Istraživao je mišićnu distrofiju, u studijama koje koriste klonirane ljudske matične ćelije, a fokusirao se na molekularne mehanizme koji kontrolišu ponašanje ćelija. Eksperimentalna tehnika transplantacije tkiva koju su razvili dr Lipton i kolega dr Ed Šulc, objavljena u časopisu “Science” naknadno je korišćena kao novi oblik humanog genetskog inženjeringa.

Godine 1982, Lipton je počeo da ispituje principe kvantne fizike i kako oni mogu biti integrisani u njegovo razumevanje ćelijskih sistema za obradu informacija. Izradio je revolucionarne studije na ćelijskoj membrani, koje su otkrile da je ovaj spoljni sloj ćelije bio organski homolog računarskog čipa, ćelijski ekvivalent mozgu. Njegova istraživanja na Medicinskom fakultetu Univerziteta Stanford, između 1987. i 1992. godine, otkrila su da je životna sredina, koja deluje kroz ćelijsku membranu, kontrolisala ponašanje i fiziologiju ćelije, “uključujući”i “isključujući” gene… Do tada, smatralo se da geni sami odlučuju kada će se “aktivirati”.

O ovome Lipton kaže: “Genetski determinizam je u to vreme bio preovlađujuće verovanje – da su geni sposobni da se uključuju i isključuju i regulišu ne samo našu fizičku strukturu, već i naše emocije i naše ponašanje. Ukratko, ono što sam zapravo podučavao buduće lekare, a što bi oni zatim primenili na svoje pacijente, jeste da geni kontrolišu njihov život. Koliko znamo, nismo odabrali gene s kojima smo došli. Ako nam se ne sviđaju karakteristike koje imamo, ne možemo promeniti gene. To nam ostavlja nesrećan zaključak: mi smo žrtve svoje naslednosti. Što znači, da, ako u vašoj porodici postoji rak, pretpostavite da će njihov gen za rak uticati na vas, a vi ćete imati rak ili kardiovaskularne bolesti ili dijabetes ili Alchajmerovu bolest. A kada ste nemoćni – tražite spasioca. Stoga se odričete moći nad svojim životom i predajete je nekome ko je prepoznat kao spasilac. Lekar, farmaceutska agencija ili šta god već bilo, pobrinuće se za nas”.

Diferenciranje matičnih ćelija

Do zaključka da baš i nije tako Lipton je došao, kako smo pomenuli, radeći na kloniranju matičnih ćelija. On naglašava da su “matične ćelije” samo još jedan izraz za embrionalne ćelije, jer su one potpuno iste: “Matična ćelija je embrionalna ćelija u telu osobe koja se rodi. Zašto bih u svom telu imao takozvane embrionalne ćelije? Moramo prepoznati da svakodnevno gubimo stotine milijardi ćelija normalnim trošenjem – umiru ili se oštećuju. Moramo ih zameniti. Koliko dana zaredom možete ostati zdravi kada svakodnevno gubite stotine milijardi ćelija? U nekom trenutku, ako ne zamenjujete te ćelije, u velikoj ste nevolji. Činjenica je da je naša populacija matičnih ćelija, embrionalnih ćelija, tu da zameni bilo koju vrstu ćelija koju smo izgubili, bilo da se radi o ćelijama kože, kostiju, mišićnim ćelijama ili moždanim ćelijama. Možemo zameniti ove ćelije, hvala Bogu; u suprotnom bi nastao problem”.

Konkretan zadatak bio je da identifikuje jednu matičnu ćeliju i stavi je samu u posudu za kultivisanje tkiva. “Ćelije se dele na svakih 10 do 12 sati. Počeo sam sa jednom ćelijom, 10 sati kasnije bile su dve, a 10 sati kasnije četiri. Svakih 10 sati bi se udvostručilo: 4, 8, 16, 32, itd. Posle nedelju dana imao sam oko 50 hiljada ćelija u Petrijevoj šolji. Najvažniji uvid je da je svih 50 hiljada ćelija izvedeno od istog roditelja. Po definiciji imam 50 hiljada genetski identičnih ćelija u svojoj posudi za uzgoj”.

Ćelije su uzgajane u nečemu što naziva medijum za kulturu, a to je sredina u kojoj ćelije žive. “Drugim rečima, ćelije su poput ribe; žive u fluidnom okruženju. Pa, šta je medij kulture? To je laboratorijska verzija krvi. Budući da stvaram sintetičku verziju, mogu da promenim kompoziciju u svom medijumu”.

Naredni korak bio je presudan: Lipton je stvorio tri međusobno drugačije verzije medijuma, primenom različitih sastojaka. U sve tri šolje stavio je identične ćelije i – šta se dogodilo? “Kao rezultat, ćelije u okruženju A postale su mišići. U drugoj Petrijevoj šolji sa genetski identičnim ćelijama, ali u malo drugačijem okruženju, ćelije su postale kosti. A u trećoj posudi, opet sa genetski identičnim ćelijama, ali drugačijim okruženjem, ćelije su postale masne ćelije. Sada vam ostaje vrlo duboko pitanje: šta kontroliše sudbinu ćelija?”

S obzirom da su genetski ćelije bile identične, zaključak je bio jednostavan: razliku je činila sredina u kojoj su živele i razmnožavale se. A naši organizmi su, naravno, skup ćelija – zajednica od oko 50 biliona (za nekoga ko teži pedesetak kilograma). Tu su, naravno, i mikrobi, kao sastavni deo nas, ali nećemo o tome. Uglavnom, profesor Lipton objašnjava da smo mi, jednostavno – Petrijeve šolje sa preko 50 biliona ćelija, prekrivene kožom. A naš medijum za kultivisanje je – krv. Dakle, sastav krvi je faktor koji kontroliše genetski odgovor ćelije, a sastav krvi regulišu hormoni koji dolaze od mozga, ili, kako bi Lipton rekao: “Mozak je hemičar”. A kako mozak odlučuje šta će uneti u krv? Slika formirana u umu prevodi se u “hemiju”: “Hemija koju mozak unosi u krv direktna je dopuna slici koju imamo u svom umu. Drugim rečima, mozak sliku uma prevodi u hemiju, koja zatim odlazi u telo da bi stvorila fizički dodatak slici u umu. U osnovi, naša percepcija menja hemiju naše krvi”.

Ljubav kao iscelitelj

Na svojim predavanjima dr Lipton često napominje da “slika” ljubavi u umu, odnosno stanje ljubavi dovodi do toga da mozak ispušta dopamin i oksitocin. “Iskustvo ljubavi oslobađa još jednu hemikaliju u krv – nazvanu vazopresin. Pomaže nam da postanemo atraktivniji, tako da se naš partner još više veže za nas. Još jedan veoma važan faktor koji naš mozak oslobađa dok percipira ljubav jeste hormon rasta – koji čini upravo ono što mu ime kaže: utiče na naš rast. Rezultat toga je da se hemija prirodnog medijuma za kulturu tela – krvi – prilagođava percepciji uma”.

A ova kombinacija dovodi do poboljšanja opšteg stanja, ali i fizičkog izgleda, pa se, kažu, zaljubljeni lako prepoznaju po specifičnom “zračenju”. Nasuprot tome su hemikalije povezane sa strahom, hormoni stresa i agensi upale, koji takođe menjaju sastav krvi, ali – na sasvim drugi način. “Rezultat je da vaša biologija postaje komplementarna vašem umu i njegovoj percepciji, otuda i priroda onoga što se naziva placebo efektom. Ono što većina ljudi ne prepoznaje jeste posledica negativnog uverenja, u odnosu na činjenicu da je placebo posledica pozitivnog verovanja. Negativno uverenje je jednako snažno u oblikovanju naše biologije i genetike. Deluje u suprotnom smeru od pozitivnog uverenja. Negativno verovanje može rezultirati bilo kojom bolešću i čak uzrokovati smrt. Samo verovanje, jer je ono prevedeno u hemiju koja neće podržati našu vitalnost. Negativno uverenje odnosi se na nešto što se naziva nocebo efekat”.

Po Liptonu, naša uverenja dovode nas do samosabotaže: “Percepcija raka može izazvati rak. Manje od 10 posto karcinoma ima bilo kakvu naslednu vezu. Preostalih 90 posto ili više karcinoma je direktan odgovor na životnu sredinu i percepciju pojedinca u tom okruženju”.

Na osnovu ovih saznanja dr Lipton je osmislio naziv za novu nauku: “epigenetska kontrola”, odnosno – epigenetika. Epi znači „iznad“, pa bi to značilo „kontrola nad genima“. “Ovo je nova biologija. Otkriva da su okolina i naša percepcija okoline ono što kontroliše našu genetsku aktivnost. Ovo je revolucija, iz jednostavnog razloga što je konvencionalno verovanje, sa kojim je većina javnosti već programirana, genetski determinizam. To nas čini žrtvama, jer, kao što rekoh, ne mogu da kontrolišem gene ako geni sami kontrolišu sebe. Stoga je moj život izraz obrasca gena koji se odvija i ja sam žrtva ovog obrasca. Epigenetika menja čitavu igru, jer kaže da je genetski izraz direktno povezan sa okolinom i našom percepcijom okoline”.

Sredinu kojoj živimo možemo da promenimo, baš kao i percepciju te sredine i, samim tim, prestajemo da budemo žrtve, već postajemo “gospodari svoje genetske aktivnosti”. Ali – kako? Ako je mozak hemičar, on, zapravo, izvršava naloge uma. Zvuči jednostavno: promenimo um. A tu nastaje problem, kako navodi naučnik: “Činjenica je da je ono što nazivamo umom zapravo dva međusobno zavisna mehanizma koja rade u harmoniji jedan s drugim. Prvi je svesni um, a drugi podsvesni um. Oni rade zajedno, ali imaju različite funkcije. Podsvest je iskonski um i čini oko 90 posto našeg mozga. Podsvest u sebi ima programe – navike. Ove navike se odigravaju automatski, a da mi o njima ne razmišljamo. Kada ste bili dete, naučili ste kako da hodate. Sad je to navika. S druge strane, postoji svesni um. To je kreativan um. On taj koji izražava naše želje, naše težnje i ono što želimo od života”. Svesni um je poput ekrana na pametnom telefonu: odaberete opciju, i pokrenete programe – koji potpadaju pod domen podsvesnog uma. Problem nastaje zato što je dobar deo tih programa nastao pre naše sedme godine života: “Posmatranje naših majki, očeva, braće i sestara i naših zajednica u prvih sedam godina je način na koji stičemo obrazac ponašanja da bismo postali član porodice i član zajednice. Ova ponašanja ne odražavaju naše želje i želje; oni su samo kopirani od drugih ljudi. Podsvesni programi kontrolišu 95 posto naših života, a velika većina preuzetih ponašanja stečenih pre sedme godine – oko 70 ili više posto su programi ograničenja, oduzimanja moći i samosabotaže. Ovi programi su stečeni od drugih ljudi, a ne od nas samih. Opet, budući da su podsvesni, ovi programi se odvijaju bez svesnog prepoznavanja i svesti. Stoga, iako u svom umu imamo percepciju da upravljamo svojim životom svojim željama i željama, istina je daleko od toga”.

Mikro i makro-svesnost

Ako smo mi svesni, da li svesne i naše ćelije? Lipton smatra da je tako. Krv prenosi informacije iz okoline (signale, hormone, faktore rasta i neuroregulacione agense). “Ove informacije, povezivanjem sa ćelijskom membranom – koja je mozak ćelije – omogućavaju ćeliji da se uključi u ponašanja koja su izazvana tim informacijama. Ćelija postaje svesna okoline čitajući informacije u medijumu za kulturu, prirodnom medijumu koji se naziva krv. Interfejs ćelijske membrane čita okruženje ćelije i, kao odgovor na informacije, prilagođava ponašanje i genetiku ćelije da bi preživela u tom okruženju. Proces svesti postaje biološka svest o interfejsu ćelijske membrane, koja zatim informacije o životnoj sredini prevodi u biološka ponašanja – prenošenje signala”.

Ovom idejom Lipton se suprotstavlja uobičajenom verovanju da je jedro – mozak ćelije, a upravo u nukleusu, objašnjava on, nalazi se 98 posto gena. A sami geni, po Liptonu, ne očitavaju informacije, već to čini ćelijska membrana, koja šalje signale i time kontroliše genetsku aktivnost. Dokaz da jedro nije “mozak” ćelije, po njemu je činjenica da uklanjanjem jedra – ćelija nastavlja da živi: “Shvatio sam to 1964. godine, kada sam radio prve eksperimente sa enukleacijom. Ako uklonite mozak iz bilo kog živog organizma, neophodna posledica je smrt. Dakle, ako je jezgro mozak ćelije, onda proces nazvan enukleacija, kojim se jedro uklanja mikropipetom, treba da dovede do smrti ćelije. Međutim, ćelija će preživeti mesecima bez gena u sebi”.

Dakle, promenom okoline menjaju se informacije koje šalje “mozak” ćelije, odnosno – ćelijska membrana. A na makro-nivou – na isti način može se promeniti i mozak čitavog organizma, i poruke koje on šalje genima – da se aktiviraju ili “isključe”. Koliko brzo možete promeniti genetiku? “Postoje studije koje su pokazale genetsko očitavanje nekih zapaljenskih gena u grupi ljudi koji su zatim prošli kroz proces meditacije. Posle osam sati meditacije, aktivnost gena se promenila. Koliko dugo je trajalo? Pa, manje od osam sati”.