Momo Kapor
Privatna arhiva/Alo!
Momo Kapor

Privatna arhiva/Alo!

Momo Kapor, Foto: Privatna arhiva/Alo!

Momčilo Momo Kapor bio je srpski slikar, književnik, novinar, član Senata Republike Srpske i Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske, rođen 8. aprila 1937. godine u Sarajevu. Pored toga što se bavio slikarstvom, Momo Kapor proslavio se i kao pisac. Neke od njegovih najpoznatijih romana su “Provincijalac”, “Ada”, “Zoe”, “Od sedam do tri”, “Zelena čoja Montenegra”, “Hej, nisam ti to pričala”.. Umro je 3. marta 2010. godine u Beogradu.

Bilo je predviđeno da se rodim, kao i ostali slikari, u Firenci, ali roda koja me je nosila 8. aprila 1937. godine imala je prinudno sletanje u grad Sarajevo zbog guste magle koja tamo uvek vlada. Tako je ime tog lepog i nesrećnog grada zauvek upisano u sve moje dokumente. Ma kuda da krenem ne mogu pobeći od njega.

Jedan tragičan događaj zauvek je obeležio rane godine, ali i čitav život Mome Kapora. Za veme nemačkog bombardovanja Sarajeva, 13. aprila 1941. godine, na kuću u koju su se skonili Momina majka, baka i još četrdesetak ljudi pala je bomba, a četvorogodišnji Momo je jedini preživeo zahvaljujući tome što ga je majka pokrila sopstvenim telom, ostavši na mestu mrtva.

Tako je na samom početku života Momčilo ostao bez dvadesetosmogodišnje majke, ali i bez oca, koji je zarobljen na početku rata kao rezervni oficir kraljevske vojske i interniran u logor u Nirnbergu, odakle će izaći tek nakon kapitulacije Nemačke.

Svoje najranije detinjstvo provodi u Sarajevu, kod bakine sestre Janje Baroš, a u Beograd prelazi godinu dana po završetku rata, sa svojim ocem.

Momo Kapor je autor preko četrdeset knjiga. Osim romana i priča pisao je drame, putopise, esejističku prozu i bavio se ilustracijom. Njegove knjige su prevedene na mnoge strane jezike.

Tokom života potvrdio je svoje pripadanje srpskom književnom korpusu i bio je dragocen hroničar zbivanja, često nesrećnih, koja su pratila njegov narod.

Pogledajte neke od njegovih najzanimljivijih izreka:

"Čovek može da nađe koliko god hoće prijatelja sa kojima će da priča, ali malo je onih sa kojim će da ćuti."

"Pravo je čudo kako čovek u tuđini odjedanput počne da shvata vrednost nekih stvari i reči, na koje kod kuće nije ni obraćao pažnju."

"Traži se jedna polovna nedelja,bez vesti o nesrećama i ratovima! Traže se prijatelji, makar dotrajali, svi oni iščezli, raseljeni, izgubljeni, poženjeni, traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, deo po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljuba."

 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 

A post shared by Alo! dnevne novine (@alo_novine)

"U proleće, mi smo najlepša zemlja na svetu i to svi znaju, pa nam zavide. Gospode – pitaju – zašto si zasuo obiljem Srbiju? Dao joj prijatnu klimu, bogate žitnice, guste šume; dao si joj brze reke, visoke planine, dao si joj rodnu godinu, dao si joj sve. Tačno! – Odgovara Gospod Bog. Ali sam joj zato dao i Srbe."

"Teško onome kome se, posle mnogo godina pruži prilika da provede noć sa nekom od svojih najvećih ljubavi koju nikad nije takao! Ostaće bez ičega u srcu, siromašniji za jednu najlepšu bajku. Kada se uveri da se ne razlikuje od drugih žena, da nije ni bolja, ni lošija, tačnije da nije bila ni iz bliza vredna onolike patnje, i da joj je svu vrednost koju je posedovala ustvari rasipnički poklanjala samo ta neuzvraćena ljubav. Hoću svoju ljubav natrag!"

"U proleće, mi smo najlepša zemlja na svetu i to svi znaju, pa nam zavide. Gospode – pitaju – zašto si zasuo obiljem Srbiju? Dao joj prijatnu klimu, bogate žitnice, guste šume; dao si joj brze reke, visoke planine, dao si joj rodnu godinu, dao si joj sve. Tačno! – Odgovara Gospod Bog. Ali sam joj zato dao i Srbe."

Naša preporuka