Partizan - Mančester Junajted
FK Partizan
Partizan - Mančester Junajted

FK Partizan

Partizan - Mančester Junajted, Foto: FK Partizan

Partizan je 13. aprila 1966. godine pobedio Mančester Junajted 2:0, a taj veliki dan za klub crno-beli su obeležili lepim teksom na klupskom sajtu. Prenosimo ga u celosti, bez redakcijskih izmena. 

Mančester junajted je veliki klub. Engleski, evropski i svetski gigant u čiju smo se snagu, veličinu i impresivnu tradiciju uverili i pre dve godine kad je naš Partizan odmerio snage u okviru Lige Evrope. Tri puta su „crveni đavoli“ bili šampioni Evrope, u čak 20 navrata bili najbolji tim u najjačoj ligi na Ostrvu, ali, čini se nikada nisu bili toliko jaki i dominantni kao u sezoni 1965/66, pod vođstvom legendarnog Mata Bazbija.
Predviđala im se laka šetnja do titule najbolje ekipe na Starom kontinentu, jer se mislilo se da ne postoji tim koji im može stati na put. Pokušali su to Helsinki, berlinski Vorverts i lisabonska Benfika, ali nisu bili ni blizu trijumfa. Šta više, mreža ekipe sa „Old Traforda“ se u tih šest mečeva zatresla svega šest puta, dok su pomenuti klubovi ukupno 22 puta vadili loptu iz svog gola. Činilo se da protiv tog Mančestera nije moglo da se igra.
E, a onda su te čuvene „Bazbijeve bebe“ morale da dođu na stadiona „JNA“. Bili su uvereni, prepuni sebe, sigurno da je Humska ulica samo usputna stanica do briselskog finala, ali su na veoma bolan način upoznali ekipu koja je nosila identičan nadimak kao i oni. Bile su to "Partizanove bebe" predvođene trenerom Abdulahom Gegićem. Tim koji se ni pred kim ne povlači, koji nikad ne odustaje i za kojeg ništa nije bilo nemoguće.
Uf, kakva je to čudesna noć bila tog 13. aprila 1966. godine.
Englezi su, kao i tokom cele te sezone, prepotentno i nadmeno izašli na teren, sa veličinama poput Džordža Besta, Bobija Čarltona, Nobija Stajlsa, Džona Konolija i Denisa Loua u timu, autoritativno zauzeli stav da im niko ne može ništa. Ali, umesto okovanih nogu rivala i igrača impresioniranih oponentima, susreli su se sa majstorima koji su znali kako da ih, nakon malo zaslužene sreće u prvom poluvremenu, u nastavku meča sateraju u ćošak, zagospodare terenom, pritiskaju i prisiljavaju na povlačenje.
Bila je to dominacija gotovo nalik onoj mesec dana ranije, kad je na istom mestu praška Sparta primila pet komada u revanšu četvrtfinala ovog takmičenja. Prednost je svojim šestim golom u Kupu evropskih šampiona te sezone doneo Mustafa Hasanagić nakon stotinjak sekundi igre u drugom poluvremenu, a naredni gol je bio delo maestralnog Radoslava Bečejca za konačnih, i mnoge iznenađujućih 2:0.
Za prosečnog fudbalskog navijača iz onog vremena bio je to ubedljiv rezultat momaka u belim dresovima protiv favorizovanih gostiju iz Mančestera, ali za svakog ko je te večeri bio na stadionu u Humskoj bilo je jasno da je rezultat – premali. Trebalo je, objektivno govoreći, da bude i duplo veći, jer su igrači Partizana nošeni podrškom sa tribina igrali kao u transu. Stvarali su šanse kao da igraju protiv nižerazredne ekipe, a ne slavnog Mančestera čiji su igrači u to vreme činili okosnicu nacionalnog tima Engleske koja je baš te 1966. godine osvojila jedinu titulu svetskog šampiona.
Minimalna pobeda od 1:0 u revanšu na "Old Trafordu" nije bila dovoljna igračima Mančestera da opravdaju ulogu apsolutnog favorita i plasiraju se u finale KEŠ, ali su zato dve godine kasnije bez većih poteškoća stigli do prve, od tri do sada osvojene titule šampiona Evrope.

PARTIZAN – MANČESTER JUNAJTED 2:0 (0:0)

Stadion: JNA. Gledalaca: 40.000. Sudija: Kurt Čenšer (SR Nemačka). Strelci: 1:0 Hasanagić u 46, 2:0 Bečejac u 58. minutu.
PARTIZAN: Šoškić, Jusufi, Rašović, Mihajlović, Vasović, Bajić, Bečejac, Miladinović, Hasanagić, Kovačević, Pirmajer. Trener: Abdulah Gegić.
MANČESTER JUNAJTED: Greg, Folks, Brenan, Dan, Krirend, Stajls, B. Čarlton, Lou, Herd, Koneli, Best. Trener: Mat Bazbi.