TORTURA Ispovest Mirjane Puzović, jedne od putnica iz kolone na Batrovcima: Hrvati su nas držali 11 sati!
Foto: Tanjug/TANJUG/ MILOS MILIVOJEVIC

- Očekivala sam da će biti gužve, poslednji je dan praznika, svi se vraćaju. Bila sam spremna da na to da ćemo čekati 5-6 sati, ali da ćemo osam kilometara prelaziti 11 sati, to nisam mogla da pretpostavim ni u najluđem snu! - kaže Mira za Alo!.

TORTURA Ispovest Mirjane Puzović, jedne od putnica iz kolone na Batrovcima: Hrvati su nas držali 11 sati!

Foto: privatna arhiva

 

- Na put sam krenula s majkom i sinom. Iako je mama bolesna žena, ona i moj sin su ovo ludilo od vožnje nekako lakše podneli. Ja sam jedini vozač, sin je tinejdžer, pa nisam smela ni da se udaljavam od vozila, da ne izgubimo red - objašnjava Mira, i dodaje da je shvatila da će čekati duže jer je kolona počela odmah nakon naplatne rampe.

- Ono što je bilo najstrašnije je da usput nema ni toaleta, prodavnice, ničeg. Ljudi su disciplinovano, jedan po jedan preskakali ogradu i odlazili na drugu stranu da se olakšaju u prirodi. I tu se poštovao red, svi su strpljivo čekali da se prethodnik vrati. To je bio komični deo tog čekanja, a smenjivala su se sva moguća raspoloženja, od dosade, preko euforije, do nervoze i očaja. Jer, kad si u koloni, nema nazad - priseća se Mira.

- Mi smo iz kuće krenuli nešto pre osam ujutru, u koloni koja se pomera po dva koraka vozač se najviše umori. Sergej me je štipao, polivao vodom, igrali smo „kaladont“… Uključili smo radio, pevali. Vozač ispred nas je izlazio iz kola i mislim da je za to vreme popušio dve kutije cigareta. Mi imamo italijanske brojeve, nismo imali ni internet, bukvalno je bilo da poludiš! - kaže Mirjana.

- Horor se nije završio ni kada smo prešli granicu, jer se iz naših šest kolona put na ničijoj zemlji sužavao na tri kolone. U jednom momentu me panika uhvatila, svi senzori su se popalili na automobilu, mislila sam da će nas izudarati druga kola… Okolo mrak, ne vidi se gde počinje gde završava put. Onda je Sergej izašao iz auta i uspeo da ubedi druge vozače da me propuste… Još kad se setim kiše u Sloveniji koja nas je pratila, a na putu samo mi i kamioni, ovi što su išli za Austriju i Nemačku su ranije skrenuli… Negde oko Verone je i moj sin zaspao, a ja sam bila toliko umorna, da sam se rasplakala od muke, ali nisam mogla da stanem. Kući smo u Leko, na obali jezera Komo, stigli u pet ujutru, a u osam sam bila na poslu, iako me je svaka kost bolela. Ovo ću im dugo pamtiti - završava Mira svoju priču.

Pratite najnovije VESTI SA FRONTA

PROČITAJTE KLIKOM OVDE NAJVAŽNIJE AKTUELNE VESTI

Komentari (1)

Loading
Aleksandar

10.01.2023 08:08

Ih bre, mnogo si ih potresla, isto kao i ja Madjare sto im pamtim cekanja. Ali uredno zaboravim kad okrenem ledja na izlasku iz ......