KBC "Dragiša Mišović"
Alo / Vladimir Marković
Prof. dr Predrag Stevanović i Suzana Zajić

Alo / Vladimir Marković

Prof. dr Predrag Stevanović i Suzana Zajić, Foto: Alo / Vladimir Marković

Sa odeljenja su izlazili i sestre i lekari i plakali zbog pacijenata za koje su se lavovski borili, a nisu uspeli da se izbore, kažu na početku razgovora za „Alo!“ prof. dr Predrag Stevanović, rukovodilac Klinike za anesteziologiju i intenzivno lečenje KBC „Dr Dragiša Mišović“ i Suzana Zajić, glavna sestra te klinike, u kojoj se leče najteži bolesnici zaraženi koronavirusom.

Prof. dr Stevanović kaže da je i sam zaplakao kada je od posledica koronavirusa preminuo mladić star 26 godina.

- Kroz posao smo naučili da se suočavamo i sa gubitkom pacijenata. Ipak, kad je mlad čovek u pitanju... Tog mladića smo izgubili u prvom piku epidemije. Bilo mi je teško - dodaje naš sagovornik.

KBC

Alo / Vladimir Marković

KBC "Dragiša Mišović", Foto: Alo / Vladimir Marković

Glavna sestra Suzana Zajić ističe da je upravo gubitak ljudskih života nešto sa čime se svi teško nose.

- Imamo zaista veliki broj pacijenata na lečenju, ima i dosta mladih... U jednom trenutku sa njima pričate, a u drugom vidite pogoršanje kliničke slike toliko da završe na respiratoru. Ono što najteže pada jeste kad se izgubi ljudski život. Uvek se preispitujtete iako znate da ste sve učinili, da ste dali i poslednji atom snage - navodi Zajićeva.

Kad je sam počeo da diše, slavili smo kao da se neko rodio

I profesor Stevanović i glavna sestra Zajić navode da im je svima najveći podstrek i pokretač kada uspeju da spasu najteže pacijente.

- To je najveći motiv koji vam daje snage da idete dalje i istrajete - navodi sestra Zajić, dok profesor Stevanović iznosi primer mladog čoveka od 40 godina koga su uspeli da skinu sa respiratora.

- To je bio prvi pacijent koga smo skinuli sa respiratora u prvom piku. Kad je ponovo sam počeo da diše, slavili smo kao da se neko rodio. Čekamo i u ovom drugom da skinemo s mašine pacijenta i da damo podstrek i našim sestrama i lekarima da se još više bore, da kovid može da se pobedi - dodaje profesor.

Iako su već uigran tim jer gotovo bez predaha rade još od 15. marta, zbog najtežih bolesnika koji su tu na lečenju, svaki dan je, navode, paklen.

KBC

Alo / Vladimir Marković

KBC "Dragiša Mišović", Foto: Alo / Vladimir Marković

- U svakoj smeni radite isti posao, u svakoj smeni su teški pacijenti. Svaka sledeća smena je teža od prethodne jer ste umorniji. Ima i trenutaka kad vam dođe da strgnete masku i bacite je, okrenete se i odete. To, naravno, ne uradite. Izbrojite do deset i nastavite dalje... A radimo toliko da niko od nas ne zna kad je prošlo proleće, a kad leto - navodi prof. dr Stevanović.

Profesor Stevanović i glavna sestra Zajić kažu da nikada neće zaboraviti 28. mart. Tog dana je za samo pola sata intubirano čak osam pacijenata i priključeno na respirator.

Moramo se dozvati pameti

- Iskreno se nadam da će građani u većem broju poslušati savete lekara, nositi maske i paziti na distancu, jer je to jedini način da se smanji broj obolelih. Drugog načina nema. Verujte da se uplašim kada vidim veliki broj ljudi kako sedi po kafićima, bez maske i odgovarajuće fizičke distance. Znate, kad radite ovde, pa izađete napolje, ne možete da shvatite da napolju postoji paralelni život koji izgleda kao da se ništa ne dešava. Moramo da se dozovemo pameti - navodi dr Stevanović.

- Sećam se odlično, bio sam na odeljenju intenzivne nege i sve je delovalo stabilno. Izašao sam iz crvene zone kovida i završavao druge obaveze. Ubrzo, nakon samo sat vremena, hitno su me pozvali da se vratim. Istog časa sam obukao zaštitno odelo i već na prvom spratu intubirao pacijenta koga smo stavili na mašinu. Onda sam se popeo na drugi sprat i intubirao još jednog, pa na trećem trećeg. Tada sam osetio stravičan bol u grudima. Da mi kolega nije pomogao da izađem na terasu i udahnem svež vazduh, ne znam kako bi se to po mene završilo. Za to vreme, moje kolege su intubirale još pet pacijenata. To je bio neverovatan talas pogoršanja - ističe profesor Stevanović.

KBC

Alo / Vladimir Marković

KBC "Dragiša Mišović", Foto: Alo / Vladimir Marković

Na pitanje da li se plaše da se oni ne zaraze, odgovaraju potvrdno.

Lečenje traje dugo

- Oni sa lakšom kliničkom slikom obično posle 10 do 15 dana idu kući, ali im se savetuje mirovanje još najmanje mesec dana. Pacijenti s teškom kliničkom slikom i oni koji su bili na respiratoru i posle tri, četiri meseca slabo se osećaju. Njima je potreban mnogo duži oporavak, a posledice nam još nisu dovoljno poznate - navodi prof. dr Predrag Stevanović.

 - Pre svega se plašimo da ne zarazimo svoje najmilije. Ali brzo odagnamo takve misli, da nas to ne poremeti. Mi ne smemo da budemo slabi, trudimo se da budemo jaki. Bilo je zaražavanja među zaposlenima. Već se vraćaju na posao. Imamo i sad desetak zaraženih. To se dešava. Puno je posla, dosta se radi, umor čini svoje pa tako dolazi i do grešaka, najčešće prilikom svlačenja zaštitne opreme, a tako i infekcije - navodi profesor Stevanović.

Pročitajte još: