Riska
Printscreen
Riska

Printscreen

Riska, Foto: Printscreen

Za dramske umetnike nije neuobičajeno da im jedna uloga odredi karijeru ili bar žanr u kojem će biti najprisutniji, kao ni to da ih publika često prilikom slučajnih susreta na ulici oslovljava imenom lika koji ih je proslavio. Međutim, retko se dešava da prva odigrana uloga, još u ranom detinjstvu, odredi profesionalnu sudbinu, kao što je to bilo s dramskom umetnicom Radmilom Savićević koja je još kao devojčica u osnovnoj školi imala svoj prvi javni nastup kao Baba Sara u istoimenoj recitaciji.

Kasnije kroz profesionalni život, ispostaviće se, baba ili baka postaće skoro obavezan prefiks kada bi je publika oslovljavala po imenu likova koje je tumačila u televizijskim serijama, mada je i u pozorištu od početka profesionalne karijere glumila žene znatno starije od nje.

ŽIVOT UZ SAMOHRANU MAJKU

Radmila Savićević rođena je kao Radmila Milenković, 8. februara 1926. u Kruševcu. Iako u detinjstvu nije živela u izobilju, dom u kome je odrasla uvek je bio ispunjen toplinom, srećom, osmehom.

Njena majka Cana imala je još dva sina i kao švalja obezbeđivala egzistenciju sebi i svojoj deci. Njena majka se sama starala o njima, jer ih je Radmilin otac rano napustio.

U Kruševcu su tada postojale dve škole, Gimnazija, koju su pohađala deca iz bogatih porodica i Ženska zanatska škola, u koju je išla Rada. Cana je znala kako ne može da joj priušti odlazak na studije, pa ju je usmerila da završi žensku stručnu spremu, kako bi imala svoj zanat i time obezbedila sebi siguran hleb. Majka je želela da Rada bude šnajderka, i da joj, kad dođe vreme, preda mašinu u miraz i uda je. Međuti, Ramila je maštala o pozorišnoj sceni

Za dramske umetnike nije neuobičajeno da im jedna uloga odredi karijeru ili bar žanr u kojem će biti najprisutniji, kao ni to da ih publika često prilikom slučajnih susreta na ulici oslovljava imenom lika koji ih je proslavio. Međutim, retko se dešava da prva odigrana uloga, još u ranom detinjstvu, odredi profesionalnu sudbinu, kao što je to bilo s dramskom umetnicom Radmilom Savićević koja je još kao devojčica u osnovnoj školi imala svoj prvi javni nastup kao Baba Sara u istoimenoj recitaciji.

Kasnije kroz profesionalni život, ispostaviće se, baba ili baka postaće skoro obavezan prefiks kada bi je publika oslovljavala po imenu likova koje je tumačila u televizijskim serijama, mada je i u pozorištu od početka profesionalne karijere glumila žene znatno starije od nje.

Riska

Printscreen

Riska, Foto: Printscreen

ŽIVOT UZ SAMOHRANU MAJKU

Radmila Savićević rođena je kao Radmila Milenković, 8. februara 1926. u Kruševcu. Iako u detinjstvu nije živela u izobilju, dom u kome je odrasla uvek je bio ispunjen toplinom, srećom, osmehom.

Njena majka Cana imala je još dva sina i kao švalja obezbeđivala egzistenciju sebi i svojoj deci. Njena majka se sama starala o njima, jer ih je Radmilin otac rano napustio.

U Kruševcu su tada postojale dve škole, Gimnazija, koju su pohađala deca iz bogatih porodica i Ženska zanatska škola, u koju je išla Rada. Cana je znala kako ne može da joj priušti odlazak na studije, pa ju je usmerila da završi žensku stručnu spremu, kako bi imala svoj zanat i time obezbedila sebi siguran hleb. Majka je želela da Rada bude šnajderka, i da joj, kad dođe vreme, preda mašinu u miraz i uda je. Međuti, Ramila je maštala o pozorišnoj sceni.

LJUBAV KOJU JE SAMO SMRT MOGLA DA PREKINE

Upravo u Kruševcu, na korzou, kao veoma mlada devojka upoznala je godinu dana starijeg zubnog tehničara Božidara Savićevića i bila je to ljubav na prvi progled. Uskoro su se venčali, a “bata Boža” je postao “njen čovek” kako ga je Rada uvek oslovljavala.

I Božidar je 1948. počeo da se bavi glumom pridruživši se Radmili koja je igrala još tokom Drugog svetskog rata i tako je ostalo tokom celog života – gde je išla ona, išao je i on. Božidar i Radmila glumili su prvo u Kruševcu, pa u Nišu i na kraju u Beogradu.

- OtićI iz svog rodnog grada, ostaviti svoje majke, svoje kuće, mi smo bili izvor zarade koja je njima omogućavala da svoje dane bolje prožive. To je bilo strašno. Mi smo otišli. Ljubiša RužIć je ponudio mom čoveku da dođemo u Niš. Nismo imali stan, ništa. Glumci su u svim varijantama bili sirotinja. Ne žalim se. Ja sam svoj život živela onako kako sam htela – sećala se Radmila godinama kasnije.

Opisujući “svog čoveka” Radmila je za Božidara govorila da je “izuzetno lep čovek”. Kolege i prijatelji pričali su i da je znala da bude jako ljubomorna. Novinarka RTS-a Nataša Mijušković, kojoj je glumica bila ujna, u knjizi o Radmili Savićević “Prva i poslednja” opisala je kako je to izgledalo.

– Sećam se kad mi je pričao kako je Rada sekla kulise u Niškom pozorištu jer je u to vreme bila veoma ljubomorna. On je bio popularan i lep glumac, igrali su zajedno u mnogim predstavama, ali kad bi Boža imao scenu s nekom mladom i lepom koleginicom, ujna bi probušila kulise i gledala šta radi na sceni, pa bi mu posle predstave prebacivala kako je mogao malo manje da steže u zagrljaj tu partnerku. Doduše, po njenoj verziji, samo je razmicala kulise, ali on je tvrdio da je pravila rupe na njima kako bi imala bolji pogled na scenu. Bila je neverovatno duhovita, imala je veoma dobro pamćenje i baš je bila, što bi u Crnoj Gori rekli: žena čo’ek. Žena laf! – ispričala je novinarka.

Ipak, ako je Radmila i bila ljubomorna, Božidar joj to nikada nije uzeo “za zlo”. Živeli su u skladnom i stabilnom braku, a jedina senka nad njihovom srećom bila je činjenica da nisu imali dece. Tako se, glumica koja je slavu stekla ulogama majki i baka, nikada nije ostvarila kao roditelj. Da to nadomeste, Radmila i Božidar svu decu su voleli kao da su njihova.

Božidar se prilično mlad razboleo. Nataša pamti sa koliko ljubavi i pažnje je Radmila brinula o njemu. Novinarka kaže da je sigurna da je samo zahvaljujući Radinoj brizi Boža dočekao “lepe godine”.

I tako su, Radmila i Božidar živeli u harmoničnom braku “dok ih smrt nije rastavila”. Ispostavilo se – Radmilina.

Glumica je preminula 8. novembra 2001. Božidar ju je nadživeo za tek nešto više od godinu dana. Umro je 25. januara 2003. Danas počivaju zajedno na Novom groblju u Beogradu u Aleji zaslužnih građana.

- Jednom prilikom još kao devojčica vraćala sam se s njima iz Novog Sada za Beograd, nešto me je bolela glava, pa sam bila neraspoložena, a oni su, da bi mi olakšali put, odglumili celu Zonu Zamfirovu. Boža je vozio i govorio sve muške uloge, a Rada je sedela pored njega i glumila ženske. Umeli su ljudima da prirede neočekivana i originalna iznenađenja – priseća se Nataša Mijušković u knjizi.